Povijest

Pod nazivom kotorvaroški kraj, u ovom radu, podrazumijevamo onaj prostor na kojem se nalaze postojeće rimokatoličke župe Kotor Varoš, Sokoline i Vrbanjci. On obuhvaća ne samo današnju kotorvarošku, nego i veći dio skendervakufske općine. Označeno zemljopisnim odrednicama, to je po prilici prostor što ga zatvaraju planinski obronci Tisovca, Čemernice, Očauša, Borja, Uzlomca i Skatavice, te Ugar cijelim svojim tokom do ušća u Vrbas. U sadašnjem trenutku katolici žive gotovo isključivo u sjeverozapadnom dijelu kotorvaroške općine i to na prostoru obrubljenom Dabovcima na jugoistoku, Podbrđem na sjeverozapadu, Viševicama na jugozapadu i Plitskom na sjeveroistoku. U daljoj i bližoj prošlosti bilo je katolika i izvan ovih granica.

Najprije će biti govora o položaju i prirodnim osobinama kotorvaroškog kraja, zatim o njegovoj povijesti, o prvim tragovima kršćanstva, te o životu katolika tijekom povijesti i danas.
Kotorvaroški kraj pripada banjalučko-dobojskom zemljopisnom području. Gledano u odnosu na šire područje, to je predio smješten između travničkog na jugu, tešanjskog, tesličkog, dobojskog i prnjavorskog na istoku, banjalučkog na sjeverozapadu, te jajačkog na jugozapadu. Otprilike sredinom ovog prostora teče Vrbanja, duga 85,3 kilometra, koja izvire ispod Vlašića kod sela Vrbanje, na visini od 1520 metara. Od izvora do ušća u Vrbas kod Banja Luke protječe između brda, brežuljaka i tjesnaca odmarajući se na više mjesta, duže ili kraće, protječući kroz udolice i plodne doline, primajući najčešće ovdje svježu snagu od rječica, potoka i potočića, koji se slivaju s okolnih brda. Vrbanja se od izvora do ušća spusti točno 1356 metara, dijeleći ovaj kraj poput kralježnice na dva približno jednaka dijela. Ona je negda, dok je čovjek više znao živjeti u prirodi i od prirode, bila uistinu prava životna kralježnica kotorvaroškog kraja. Iz nje se pila voda, u njoj se kupalo, na njezinim obalama vrtilo na desetke mlinskih kola, njezinom vodom natapala su se polja i vrtovi, na njezinim plićacima u ljetno doba odmarala su se i osvježavala brojna stada.

Uz Vrbanju se oduvijek najpouzdanije i najlakše putovalo, ali ovuda prije stotinjak godina, dok se uz nju vijugao samo pješački put, od Banja Luke do Kotor Varoša putovalo se dugo i mučno. Stoga nas ne čudi što u ovaj kraj nisu rado zalazili radoznali putnici. Bili su to samo najhrabriji i najradoznaliji. Koliko se zna, kroz kotorvaroški kraj kao putopisac prvi je prošao godine 1842. Banjalučanin Ivan fra Franjo Jukić. Godinu dana kasnije prošao je on ponovno ovuda idući od Travnika za Banja Luku. Piše da su on i njegovi suputnici morali na putu od Kotor Varoša do Čelinca pet puta pregaziti krivudavu Vrbanju. Tridesetak godina kasnije putovao je dolinom Vrbanje hrvatski publicist i političar Mihovil Pavlinović, koji je došao u Bosnu izvidjeti raspoloženje naroda za općenarodni ustanak protiv Turaka. Tom je prigodom pribilježio:?Nakon sedam sahti živa kasa, iz Banjaluke stigosmo u Kotorišće.?jašući "uza strane niza strane bez sjahivanja". Austro-Ugarska je izgradila makadamsku cestu od Banja Luke do Kotor Varoša, a nešto kasnije i prugu uskotračnog kolosijeka do Maslovara. Prije trideset i više godina asfaltirana je cesta od Banja Luke do Teslića a prošle godine i prijevoj preko Borja. Zahvaljujući tomu, Kotor Varoš je povezan preko Banja Luke sa sjeverozapadnim a preko Teslića sa istočnim dijelom Bosne. Danas kroza nj gotovo ne prestaju prolaziti autobusi, te osobna i druga vozila s BiH oznakama, nego i mnogih inozemnih. Kotor Varoš više nije kao negda kasaba izdvojena od svijeta, zatvorena brdima i osuđena živjeti od sebe i za se, nego gradić u koji se rado dolazi, u njemu ostaje ili kroz nj prolazi. Zahvaljujući ljudskom trudu i umijeću, postao je poznatiji, mnogima bliži i draži onima koji ovdje žive ili se u nju navraćaju. Više nije potrebito sedam sati konjskoga kasa da bi se stiglo iz Banja Luke u Kotor Varoš, nego tridesetak minuta ugodne vožnje, uz još uvijek pitomu Vrbanju. Jamačno nije daleko dan kad će on biti bolje povezan i sa Skender Vakufom i Travnikom. Tada će imati veće izglede za bolju budućnost.
Kotorvaroški kraj pretežno je brdsko-planinsko područje. Okružuju ga planine Bjeljavina (742), Tisovac (1172), Čemernica (1338), Vlašić (1943), Očauš (1383), Borja (1077), Uzlomac i Skatavica (732). Unutar samog područja, na prostoru koji pripada kotorvaroškoj župi, važnije su uzvišice Rujevska glavica (483), Bukovac (360), Jelovac (372), Pulice (690), Rustina (463), Lipa Kruška (495), Ladanjska kosa (510), Lipovac (758), Raže brdo (426) Vranje Brdo (381), Čepačko brdo (606) i Oglavak (704). Na području ove župe, posebice uz Vrbanju, ima i ravničarskog plodnog tla. Područje sokolske župe, koje se nalazi na jugozapadnom dijelu kotorvaroškog kraja, znatno je brdovitije od kotorvaroške župe.
Ovdje se uzdižu Zagrađe (729), Kuk (634), Oglavak (704), Gradule (778), Kadinica (805), Grabež (943), Osredak (863), Stol (1006), Ivanovo Brdo (920), Žumeri (1004), Dragiševac (978) i još mnoge druge uzvišice.

Župa Vrbanjci, koja se prostire na jugoistočnom dijelu kotorvaroškog kraja, ima ravnicu, kao i kotorvaroška župa, uz obale Vrbanje, na prostoru od Stiskla do Obodnika. Ostali dijelovi su brdsko-planinski. Važnije su uzvišice Matrakova kosa (992), Lokino Brdo (420), Rujevska glavica (483), Razdolje (635), Veliko Brdo (603), Brekinja (723), Staza (1129), Golo brdo (1214), Uzlaj (1071) i Tovarnica (580). Odnos brdsko-planinskog prema ravničarskom dijelu u čitavom kotorvaroškom kraju je nekako četiri naprema jedan (4: 1). Sva sela sokolske i veći dio sela vrbanjske župe smještena su na brdsko-planinskom području. Međusobno, ona ili nisu nikako povezana ili sasvim slabo.
Tijekom posljednjih tridesetak godina žitelji se sve više spuštaju u doline ili na obronke brda, a gdje je to moguće, kao u kotorvaroškoj župi i djelomično u vrbanjskoj, i u samu ravnicu pokraj Vrbanje. Stoga brda ostaju nenastanjena, njive i voćnjaci na njima neobrađeni i zapušteni, nema više zveketa zvona ni pjesme pastira. Mnogo se štošta ovdje promjenilo na bolje, ali i na gore.

Hidrografija

Porječju Vrbanje, koje obuhvaća 703,6 četvornih kilometara, pripada većina rječica, potoka i potočića što izviru na području kotorvaroškoga kraja. Drugo veće porječje čini Ugar sa svojim pritokama. Manji broj rječica, potoka i potočića s ovog područja ulijeva se u Vrbas, a drugi u Ukrinu ili Usoru. Tako vode kotorvaroškog kraja dospijevaju koritima Vrbasa i Bosne u Savu i daljem teku prema Crnom moru.
Vrbanja nije toliko velika rijeka koliko je značajna za veći dio kotorvaroškog kraja. Od svog izvora ispod Vlašića do ušća kod Banja Luke protječe kroz Šiprage, Vrbanjce, Rujevicu, Čepak, Kotor Varoš, zatim pored Slatine, Novog Sela, Šibova i Podbrđa.

U njezinoj dolini nalazi se i veći i najbolji dio plodnog zemljišta ovog inače brdsko-planinskog kraja. U vrijeme dok još tehnika nije vladala mjesto današnjih električnih mlinova mljele su brojne vodenice podignute na obalama Vrbanje, koje, ne samo da su mljele žito, nego su svojim branama stvarale prostrane i ugodne virove za kupanje. Na nekim razrađenijim zemljopisnim kartama na području od Podbrđa do Kotor Varoša označeno je sedam, od Kotor Varoša do Vrbanjaca šest, od Vrbanjaca do Čitluka sedam mlinica izgrađenih na obalama Vrbanje. Otpacima iz njih hranile su se plemenite pastrve, druge ribe, rakovi i mnoge druge vodene životinje. Prema njoj su tekli ne samo rječice, potoci i potočići nego su se oko nje kretala, posebice u proljeće i ljeto, stada ovaca, koza, svinja i goveda. Ljeti, dok bi se stoka hladila i odmarala na plićacima Vrbanje, pastiri bi se kupali ili igrali. Bilo je to ljupko doba našeg djetinjstva koje se, vjerujem nikada više neće vratiti u ovaj kraj. U jesen i rano proljeće stada ovaca koja su dolazila s Vlašića pasla su po poljima i livadama pokraj Vrbanje. Upravo tada njezine vode često toliko narastu od nabujalih rječica, potoka i potočića da se preliju preko korita i poplave polja. S desne strane u Vrbanju se ulijevaju Kruševica, Trnovac, Crkvenica, Bosanka, Jelovac, Smrdelj, Varoški potok i Svinjara, a s lijeve Demićka rijeka, Rika, Cvrcka, Jakotinka, Gubavac, Durtovački potok i bijeli potok. Na njima i na mnogim nespomenutim rječicama, potocima i potočićima ovoga kraja mljeli su nekoć brojni, tzv. mali mlinovi. Tako je na Gortskoj rjeci, koja izvire ispod Vranjeg brda a utječe u Vrbanju kod Vrbanjaca, označeno na nekim zemljopisnim kartama čak 28, a na Jakotinki 10 vodenica.

Na Rici, koja teče u zaleđu Podbrđa, mljelo je, sjećam se, šest-sedam mlinova. Slično je bilo i na Kobašu, koji protječe kroz Zabrđe, na Svinjari, koja izvire ispod Uzlomca, na Bosanki i mnogim drugim rječicama. Danas više toga nema. Možda se još uvijek vrti poneko mlinsko kolo, ali daleko je to od negdašnjeg života. Nema više plemenite ribe, zelenih pašnjaka, pjesme i igre pastira. Krš i korov, ponegdje i planski zasađeno drveće, sakrili su staze i puteljke. Danas se ni onaj tko je uz neku od spomenutih ili drugih rječica proveo svoje djetinjstvo i mladenaštvo više ne snalazi. Suvišno je isticati kakvi osjećaji čovjeka obuzmu kad više ne prepoznaje tragove svog djetinjstva. Ali, ipak je najvažnije da rječice, potoci i potočići teku još uvijek dosta bistri, da svoju ljepotu i bogatstvo čuvaju za buduće naraštaje. 

Kotorvaroški kraj je bogat također i brojnim izvorima pitke vode. Ali njih čovjek upropaštava. Mnogi su izvori već zarobljeni u betonske spremnice i plastičnim cijevima prisiljeni da siđu u ravnice. Tako je nestalo nekadašnje idiličnosti pokraj mnogih bistrih izvora, ali za uzvrat mnogi se kupaju u vlastitim kućama, što je nakada u ovom kraju bilo nezamislivo, piju svježu vodu kad god požele.

Podneblje

Kotorvaroški kraj pripada preddinarskom biljnozemljopisnom području, gdje se prosječna godišnja temperatura kreće oko 12 stupnjeva C, u siječnju ?2 stupnja C, u srpnju 20 stupnjeva C. Idući od Banja Luke prema Kotor Varošu i dalje u pravcu Skender Vakufa i Šipraga, postupno raste nadmorska visina. Tako ona u Banjoj Luci iznosi 163, u Čelincu 195, u Kotor Varošu 280. U Skender Vakufu 650 metara. To, jamačno, pored ostalog, uvjetuje podneblje ovog kraja, koji je okružen razmjerno visokim planinama i većim dijelom je brdsko-planinska klima. To je područje gdje se dobro razlikuju četiri godišnja doba. Proljeće znatno ranije počinje u ravnici oko Kotor Varoša, nego u visokim brdsko-planinskim predjelima oko Skender Vakufa i Šipraga. Isto je i s dolaskom ljeta. Što se tiče jeseni i zime biva suprotno. Općenito govoreći više je ovdje hladnih, nego toplih dana u godini. Uz Vrbanju, po prilici od Podbrđa do Obodnika, često puše tako snažan vjetar da trga stabla iz korijena i diže krovove sa zgrada. Također, posebice u ljetnom periodu, tuča i vjetar katkada tako pustoše polja i voćnjake da na njima gotovo ništa ne ostane. Tako je prije rata na predjelu Podbrđe-Čepak uništena sva ljetina. Događalo se slično više puta i ranije. Kotorvaroški župnik fra Franjo Omrčenović piše 2. Kolovoza 1892. Godine biskupu fra Marijanu Markoviću:?...Zabrđe, Bašćina, Bilice, Šibovi., Jenjičari kao i Slatina sasma su potučeni tako da ni simenu nema kraja. Duratovci, Kotor, Čepak i Kotorišće pripolovilo je.? U kronici iste župe zapisano je dana 13. Prosinca 1962. Godine : ?Danas je bio tako velik vjetar, da je s kuće i crkve bacio preko 200 kom. Crijepa, a gotovo sav crijep pobrkao. Zanimljivo je spomenuti, da je trebalo iz petnih žila uprijeti, ako se željelo ići protiv vjetra, pa ipak na mnogim mjestima moralo se vratiti nekoliko koraka unazad pred naletima vjetra.? Koji je uzrok tomu i odakle dolaze ti naleti vjetra, pouzdano se ne zna. Valja pretpostaviti da to uzrokuju razmjerno visoke okolne planine, odakle struji hladniji zrak prema kotlini i stvara vrtloge vjetra.

Priroda

Pogleda li se s neke uzvišice, primjerice Čepačkog brda, niz Vrbanju i uz Vrbanju, lako će se zapaziti kako se uz nju prostiru plodne oranice i livade, na koje se veže uži ili širi pojas brežuljaka, koji postupno prelaze u brdsko-planinsko područje. Ta različitost vanjskog obličja zemljišta čini ovaj kraj privlačnim i lijepim za sve one koji znaju čitati prirodu i u njoj učivati. Zaista, pravi je užitak uspeti se na Gornju njivu iznad Podbrđa pa odande pogledati kako se vijuga Vrbanja od Čepka prema Podbrđu i odavde dalje prema Čelincu i Banjoj Luci ili kako se uzdižu sve više brda i planine prema Skatavici, Sokolinama i dalje prema Skender Vakufu. Ovakvih preglednih vidikovaca mnogo je na kotorvaroškom području. Čovjek se odmara gledajući s njih dok se u proljeće zazelenjuju livade i cvjetaju voćke po brežuljcima, u srpnju pozlaćuju njive zasijane pšenicom, a u rujnu kukuruzom. U kotorvaroškim poljima uspijevaju također zob, ječam i raž, ali se oni više siju po brežuljcima i brdima. U dolini Vrbanje oko Kotor Varoša uspješno se gaje mnoge vrste povrća ib raste raznovrsno kontinentalno voće. Oni koji su pokušali gajiti vinovu lozu uvjerili su se da i ona ovdje može rasti. Na šumskim proplancima i brdskim njivama rastu jagode i kupine tako dobro da ih je teško obrati kad godina ponese. Istina, danas kad na njima više ne pasu kao nekoć stada, urodi su neusporedivo slabiji. Toliko puta sam slušao stare ljude kako pričaju da je na brdskim njivama nekad uspijevala pšenica kao i na poljskim. Međutim, više nije tako. Brda su osvojili korov i šikara već toliko da bi se, ako bi ih se ponovno željelo orati i sijati, moralo krčiti. U nižim predjelima brdsko-planinskog prostora rastu najčešće hrast, grab i bukva, a u višim smreka, bor i jela. Na kotorvaroškom području susreću se također dosta često lijeska, zova i javor, jasika, breza i razno drugo drveće. Po bukovim šumarcima i hrastovim proplancima uspijevaju raznovrsne jestive gljive.
U poljima, brdima i šumama od ranog proljeća do kasne jeseni, raliježe se pjesma raznovrsnih ptica, ali nema pjesme pastira, kosaca i drugih poslenika. Umjesto toga u kućama grme radioprijemnici, magnetofoni i svijetle televizijski ekrani kad god na njima ima programa. Tehnika je ljude odvojila od prirode, zatvorila ih u kuće i mjesto sa susjedima, znancima i prijateljima povezala, ali sasvim površno, s dalekim i nepoznatim ljudima. Čovjek sve manje zna učivati u istinskoj ljepoti prirode i tomu se radovati. Sve mu više postaje ideal putovati u nepoznato i daleko i sve ga manje veseli izlet u okolnu prirodu. Stoga je ona često prepuštena divljim životinjama i zvjerima. Ali i njih je nekako manje. Tako u kotorvaroškom kraju, koliko čujem, sve je manje zečeva, lisica i vukova. Posljednjih godina često se pojavljuju medvjedi i divlje svinje, koji katkada znatno štete usjevima zasijanim po brdima. Postupno raste zanimanje za napuštenu zemlju, za ostavljene njive, za uzgoj voća i povrća. Možda će u skoroj budućnosti propjevati naša brda i naša polja. Ovdje je priroda raznolika, lijepa i dovoljno bogata za one koji to znaju vidjeti, cjeniti i iskoristiti.