Susret Kotorvarošana u Sopnici

„Susreti drage ljude i čuti o rodnom kraju“.




Ako ti Bog jedna vrata zatvori, zasigurno će ti otvoriti neka druga, veća i ljepša.
Prvi srpanjski dan ove godine bio je žestoko vreo i topao, a u Sesvetskoj Sopnici susret Kotorvarošana. Dođoh pred samu svetu misu iz Rijeke sa jednom grupom Kotorvarošana. Stadoh razgledati parkiralište koje je puno auta sa svih strana, počevši od Bosne preko Hrvatske, Slovenije, Austrije i Njemačke. U duši sam bila radosna kao malo dijete od sreće kad počeh brojati aute i što nas se skupilo tako puno. Veselo i raspoloženo koracam prema crkvenim vratima, divim se „raji“ koja uzdiše od topline, zaustavljaju se i pozdravljaju jedne druge kao da se nisu vidjeli godinama. Svi smo raspoloženi i mašemo lepezama, papirima i tko stigne s čim, ali badava toplina postaje sve žešća, a znoj puca na sve strane. Naš domaćin, dragi fra Stipo Karajica hrabro korača i nadgleda da li gdje što nedostaje i gleda koga bi još mogao zaposliti, pa tako i ja ne ostadoh besposlena. Sve je bilo u redu i bez ikakvog prigovora. Raspjevani zbor navijesti početak svete mise uz dolazak propovjednika vlč. Ante Ivića, ostalih misnika i ministranata. Propovjednik u propovijedi osvrnu se na egzodus našeg naroda koji prije dvadeset godina na silu ode sa svoga ognjišta praznih ruku ili s vrećicom u ruci u nepoznato. Jedino sa njima otišla je vjera u Boga i napaćeni Krist koji je podnio sve patnje kao i oni. Molitva i vjera u Boga je temeljni dio našega života, a moto susreta bio je „Susreti drage ljude i čuti o rodnom kraju“. Poslije svete mise razvila se lijepa i ugodna atmosfera pod šatorom uz okrjepu, osvježenje i muziku uživo. Zaredaše se pozdravi i razni govori o sljedećim blagdanima koji nadolaze u našem kraju. Bili su neki dosta i žestoke, premda sam ja slušala i promatrala jedno vrijeme iz debele hladovine, podalje od šatora. Bilo je komentara pozitivnih i manje pozitivnih, a to je sasvim i normalno. Ne moramo svi misliti jednako pa u tome i jest cilj da ova naša druženja budu zanimljiva i da dođe svatko do izražaja.
Dođite dragi Kotorvarošani na ovakvo zajedničko druženje da se molimo, vidimo, popričamo pa ako se nekome otme malo više i popijemo, poigramo i zapjevamo kao što je zapjevao i naš Jakov Topalović, makar nije popio. Veselju i pjesmi nije bilo kraja do neko doba noći.
Hvala našim ujacima i njihovim suradnicima što nas potiču, okupljaju, obilaze i mole za nas. Mi im nikada ne možemo zahvaliti, ali možemo moliti i hrabriti da ostanu vjerni Bogu i narodu. A to je i najvažnije. Još jednom hvala fra Stipi i njegovoj ekipi.
s. Margareta Vilus








  Povratak