Razgovor s povodom
Datum: 10.9.2009.
Želio bih vas potaknuti na što veće zajedništvo i odgovornost jednih za druge.
Biskupijski Caritas na čelu s msgr. Miljenko Aničićem mnogo je toga učinio i nastojao ublažiti tešku situaciju Hrvata katolika, ali i drugih koji su mu se obraćali za pomoć. Msgr. Miljenko Aničić, direktor Caritasa godinama obilazi inostrane donatore, traži pomoć za obnovu domova povratnika, stvara nova radna mjesta, pomaže najugroženijima u hrani, namještaju, odjeći i mnogo toga drugoga.
Msgr. Aničiću, znamo da to nije ni malo lak posao. Sam rad s narodom, vječita borba da se osiguraju najnužnije potrebe za najugroženije, povratnike, bolesne. Kako to uspijevate?
U ratu je Caritas bio koncentriran na preživljavanje, pa se rad usmjeravao na hranu, odjeću, obuću, lijekove, zimske potrebe. Nakon rata, dakle u ovih 14 godina Caritas je razvio mnoge druge programe. Još uvijek nastojimo pomoći onima, koji nemaju što jesti, ali našu pažnju zaslužuju sve više pojedine grupe, kao što su djeca i mladi, stare i napuštene osobe, obitelji, nezaposleni. U tom smislu djeluje naša patronažna služba, dom za starije osobe, Centar za život i obitelj sa svojim savjetovalištem za brak i obitelj, internat za školsku djecu, pa sve do osnivanja radnih mjesta i projekata ekonomskog karaktera. Što je više programa, to je i teže na svim područjima udovoljiti mnogim potrebama. Naša pomoć nije i ne može biti dovoljna. Trebale bi u tome svoj doprinos dati i druge institucije, kako bi se ne samo pomoglo u egzistencijalnoj nevolji, nego i otvorilo perspektive za budućnost. Rad u Caritasu je stalna borba, s dobrim uspjesima, ali isto tako i s mnogom razočaranjima. Predugo traje ova naša kriza, koja je u prvom redu političkog karaktera, a to se odražava i na sva druga područja života. Svijet to ne razumije, pa se to održava i na njihovu spremnost da nam i dalje pomažu.
Danas ste u Banja Luci, sutra u Zagrebu, drugi dan u Njemačkoj, a uz to obaveza na Teološkom fakultetu, otkud tolika snaga? Kako vaši inozemni donatori reagiraju, nalazite li kod njih na dobar prijem? Što obično očekuju od vas?
Kad nekoga molite za pomoć, onda morate biti spremni, da vam ponekad pred nosom vrata zalupe. I to se događalo i događa. Bilo je putovanja, kad mi nije uspjelo pokriti ni troškove puta. Biskup Komarica je slično doživljavao. Svakako, puno je više lijepih i ljudskih prijema, ali to ne znači da ćete uvijek dobiti pomoć. Već sam rekao da je sve manje spremnosti da nam se i dalje pomaže. Smanjenje pomoći se primijeti već blizu 10 godina. U većini tih zemalja je također prisutna kriza, a tu su i druga krizna područja u svijetu. Prema njihovom načinu razmišljanja zemlja, kao što je naša, morala bi skoro 15 godina nakon rata biti u stanju zadovoljiti potrebe svojih građana za krovom nad glavom i osnovnim životnim potrebama. Mi znamo da situacija, nažalost, nije takva. Oni, razumije se, pitaju, što čine naše vlasti da ublaže nevolje. Pitaju, što čine Hrvati u Hrvatskoj ili u europskim zemljama, a koji potječu iz našeg područja, da pomognu Caritasu i ljudima u potrebi u našoj biskupiji. Sigurno je da jedan broj tih naših sunarodnjaka pomaže svoju rodbinu ovdje. Imamo, međutim, strašnih primjera da su djeca potpuno zanemarila svoje roditelje. Što se tiče pomoći Caritasu u njegovom radu, mogu nabrojati na prste dviju ruku sve one, koji su u ovih 14 godina navratili u Caritas i dali makar neku simboličnu pomoć. Stranci obično pitaju: Što očekujete od nas, ako vaši koji ovdje kod nas rade ne mare za vaše nevolje?
Često puta sam, prigodom putovanja u inozemstvo poželio da sa mnom pođe netko od onih koji očekuju pomoć od Caritasa pa da doživi, kako je to puno puta vrlo mučno. Vjerojatno bi se u nekim glavama promijenio način razmišljanja. Moram reći da me najviše pogađala i pogađa nezahvalnost, pogotovo pred stranim donatorima. Kad zajedno sa strancima posjetimo neke koji su dobili pomoć, napr. u obnovi kuća, a pomogli smo u obnovi preko 2300 objekata, puno puta sam doživio, da dotični nikako da donatoru kaže riječ «hvala». Bilo je i slučajeva da se donatora verbalno i napadne, jer valjda dotični nije dobio, koliko si je zamišljao. Zaboravlja se da je sve dar. Razumije se, takvo ponašanja nam nanosi puno štete, isto tako kao i slučajevi prevare, a radi se o stotinama, kojima se pomoglo u obnovi, a oni su unatoč svih ugovora i obećanja, ciljano išli za prevarom. Dakle, nije čudno, ako u inozemstvu prigodom traženja pomoći doživimo i neugodnosti. Imamo problema kod kuće.
U okviru Caritasa je bilo dosta projekata za mlade, rad na računaru, strani jezici i sl., a u suradnji sa AGEF-om i različita doškolovavanja za mlade. Međutim, mladi su dosta inertni kada su u pitanju takvi projekti. Jednostavno kada im se nudi nešto korisno i besplatno oni to izbjegavaju. Što mislite zašto je to tako i kako inače u njima pobuditi zanimanje i da sami iniciraju nešto?
Mladi su, kao i široki slojevi stanovništva, dobrano zahvaćeni beznađem i besmislom. Kod mlađih je to još tragičnije, nego kod starijih. Mnoga neispunjena očekivanja ili razočaranja, a to traje godinama, dovela su do toga, da mnogi više ništa ne očekuju ni od političara ni od ove zemlje. Svakoj inicijativi, koja želi promijeniti to raspoloženje, pristupa se s nepovjerenjem i bez volje. Ispada da je bolje ići bilo kuda, pa makar živjeti na sjevernom polu s medvjedima, nego ostati u ovoj zemlji i nju izgrađivati. Uvjeren sam da je to potpuno pogrešno.
Ne preostaje ništa drugo, nego ustrajno nuditi razne programe i nastojati motivirati ljude na nove napore. Od početka sam smatrao i tako nastojao usmjeravati rad Caritasa da je važno osnovati koje radno mjesto. U radu čovjek doživljava da mu je život ispunjen. Vjerojatno znate da smo iz Caritasa osnovali dvije zadruge i sada jedan lijep broj ljudi radi u tim zadrugama. Tu su i projekti pomoći Caritasa u kojem također radi jedan broj ljudi iz raznih župa, pa i iz vaše župe. Ukupno je to oko 130 osoba. Vjerujem da bi i neki imućniji ljudi iz kotorvaroškog kraja, koji su sada u Hrvatskoj ili u nekoj drugoj europskoj zemlji dogovorno mogli nešto pokrenuti i otvoriti jedan broj radnih mjesta u Kotor Varošu.
Volontarijat. Kako je kod nas razvijeno volonterstvo i da li se dovoljno radi po župama na edukaciji volontera, što bi trebali svećenici na tom polju poduzeti?
Općenito govoreći malo se na tome radi, a i spremnosti na volonterski rad je vrlo malo. Moram biti samokritičan, pa reći da ni mi u Caritasu nismo dovoljno sustavno na tome radili. Isto vrijedi i za župnike. Bilo je programa u Caritasu, u kojima se svaki rad plaćao, pa se i sada očekuje da se svaki korak plati. Svakako, treba biti pošten, pa reći da ima i župa, koje su iznimke. Mislim da se može za župu Kotor Varoš reći da je jedna takva pozitivna iznimka kad je u pitanju volonterski rad. Znam za vaše mlade da su pomagali u našem Domu za starije osobe u Banjaluci u čišćenju, ali su organizirali i susrete sa starijim osobama i druge stvari. Za Božić i Uskrs iz Vaše župe su dolazili darovi koje smo najčešće dijelili starim i bolesnim osobama. Vidim također iz vašeg lista, kad ga uspijem čitati, da se još više toga događa u samoj vašoj župi. Bogu hvala da je to tako.
Često mi se obraćaju muškarci ili žene u potrazi za poslom. Ponekad dođu roditelji moliti za svoju djecu. Čujem kako ne rade već desetak i više godina. Ponekad postavim pitanje: „Vaš sin, kako kažete, već toliko godina ništa ne radi. Zašto ga niste potakli da dođe dan – dva pomoći u Caritasu. Angažirali bismo ga da zajedno s našim suradnicima pomogne u nekom programu?“ Često kao odgovor čujem: „Pa, mogao bi on doći, ako bi se plaćalo“. Onda primijetim: „Gospođo, vi ste na početku rata primali redovito pomoć u hrani. Nakon povratka vam je pružena pomoć u obnovi, dobili ste najosnovnije od namještaja, godinama ste se liječili u našoj ambulanti. Zar niste nikad osjetili potrebu da i Vi nešto učinite?“ Najčešće vas začuđeno gleda, kao da ne razumije. Ponekad padne i neka oštrija riječ. Primijetite jasno da dotična osoba ne shvaća, pa onda nikakve koristi ni od oštrijih riječi. Kako reče jedan iskusan čovjek, poremetilo se mnogo toga u glavama ljudi, a sve je to godinama trajalo, pa će biti vrlo teško to ispravljati. Ukorijenilo se shvaćanje da neka pomoć stalno treba dolaziti, da sami ništa ne trebamo činiti. Zato je, uistinu, za pozdraviti ako su ljudi spremni žrtvovati dio svog vremena, svoje energije, pameti i srca u službi drugog.
Bitna je uloga i organizacija Caritasa u župi. Materijalna moć zajednice nije prvi uvjet za dobro funkcioniranje Caritasa, nego je to zajedništvo. Osim materijalne važno je osigurati i duhovnu pomoć. Kako to postići?
Ovo što se kod nas događa, obično nije u takvoj mjeri i na tako dug rok prisutno u drugim zemljama. Riječ je o stavu, da je Caritas samo podjela pomoći, koja treba dolaziti od nekud izvana. To je bilo tako za vrijeme rata, kad objektivno nismo sami mogli. Međutim, sada, kad je rat već daleko iza nas, očekuje se da se sami angažiramo prema starom kršćanskom pravilu, da se svaka zajednica treba brinuti za svoje siromahe i potrebne. Drugim riječima, oni koji u jednoj župnoj zajednici stoje bolje trebaju pomoći onima koji trebaju pomoći. U praksi često susrećemo negativne primjere da se potrebne upućuje u Caritas ili neku organizaciju, a da se ni prstom ne želi maknuti da se dotičnoj osobi pruži pomoć u samoj župi. Iz slijedećeg primjera možete vidjeti, kako daleko taj neljudski i nekršćanski odnos može ići: U jednoj župi smo jednoj osobi poslali šporet. Već sutradan je došao telefonski poziv da bi netko iz Caritasa trebao doći priključiti šporet na dimnjak. Moje pitanje je bilo: Zar nemate nikoga u župi koji može postaviti šporet i utaknuti cijev u šporet i u zid?
Nema te ustanove ni države koja može zadovoljiti sve moguće potrebe ljudi. Potrebno je da se ljudi u dotičnoj zajednici sami potrude i učine ono što mogu. Drugačije neće ići. Kao što sam već spomenuo, i ovdje se često postavi pitanje, da li će neka usluga komšiji ili potrebnoj osobi u župi platiti. A tko bi trebao sve to plaćati? Treba li neka starica iz neke europske zemlje od svoje penzije plaćati, što će ovdje netko pomoći svom komšiji?
Bez obzira koliko bilo organizacija za pomoć, za kršćanina nikad ne prestaje obveza da osobno pomaže potrebnima. A tu je moguće jako puno učiniti: pomoći u čišćenju kuće, pripremiti drva, obaviti kupovinu, podići lijekove, odvesti bolesnog liječniku itd. Već jedna posjeta i razgovor s usamljenom osobom jako puno znači.
Mediji su u službi promicanja istine, mira i solidarnosti. Što imate reći ili koje sugestije preporučiti kada je u pitaju naš Glasnik i naša web stranica?
Koliko vidim, želite informirati ljude iz ovog područja o situaciji u kotorvaroškom kraju i želite ih povezivati. To je dobro i pohvalno. Nastojite uz sve probleme koji ovdje ima, kao i svugdje, iznositi i pozitivne strane, a sigurno ima i puno pozitivnog. Previše je negativnog, tako da nije lako ljudima pokazati da je moguća promjena na bolje. A toga ovdje također ima. Sjećam se jedne posjete jednoj župi u požeškom kraju 1997. godine. Mislim da se radilo o Velikoj. Susret je bio u župnoj crkvi. Pokušao sam predstaviti situaciju i u kotorvaroškom kraju i programe obnove koji se pripremaju. Najednom je jedan čovjek iz kotorvarškog kraja, koji se bio izvalio na crkvenoj klupi, počeo urlati, što ja to pričam, da tamo u Kotor Varošu nema života itd. Možda je čovjek radio po zadatku da treba odvraćati ljude od pomisli na povratak. Možda je za to bio i nagrađen. Ne znam. Znam sigurno da su mnogi u godinama nakon rata radili nečastan posao, odvraćali druge od povratka, vršili pritiske na njih i druge slične stvari. Čovjeku je teško zamisliti da se netko od onih koji su otišli kad je trebalo spašavati život još uvijek raduje, ako se ovdje nešto loše dogodi. A takvih ima. Zato je vaša zadaća velika i vrlo važna da pružajući objektivnu informaciju nastojite razbijati predrasude koje još uvijek vladaju u mnogim glavama. Time ćete služiti miru, možda nekoga i ohrabriti u odluci za povratak, a vjerojatno i neke potaknuti na veću solidarnost prema potrebnima.
Kako gledate na rad u našoj župnoj zajednici na različitim poljima pastoralnog i karitativnog djelovanja?
Koliko vidim, u Kotor Varošu se već duži niz godina angažira jedna grupa mladih i to ustrajno i koordinirano. Za takav rad je važno da ga podržava župnik, kapelan i sl., te da se nađe jedna ili druga osoba među vjernicima s jasnim zamislima i planovima, koja će taj rad poticati i voditi. Koliko vidim, osim župnika tu kod vas je Viktorija ta osoba. Moje čestitke na dosadašnjem radu. Vrijeme će donijeti ne samo nove potrebe, nego i nove mogućnosti. Treba samo htjeti uhvatiti se u koštac s problemima. Na koncu, nismo sami. Kad bi sve ovisilo od naših snaga, onda bismo vrlo brzo došli do granica svojih mogućnosti. Kao vjernici znamo da radimo Bogu ugodno djelo i da je on s nama. Božje je djelo da imate i jednu partnersku župu u Nizozemskoj. Uvjeren sam da vas ni oni neće zaboraviti. Sa strane Caritasa mogu reći da ćemo i u budućnosti činiti što je moguće i u vašem kraju.
Vaša poruka našim župljanima i čitateljima glasnika.
Želio bih vas potaknuti na što veće zajedništvo i odgovornost jednih za druge. U jednoj crkvenoj zajednici, kao što je i vaša župa, ne bi smjelo biti onih koji su na rubu i zaboravljeni. Kao vjernici pozvani smo na zajednički život u vjeri i ljubavi. A onima, koji su u Hrvatskoj ili u drugim zemljama poručio bih da vas ne zaborave, da ne zaborave svoj kraj. Ne treba se zavaravati. Vrijeme čini svoje. Poručio bih da i tamo, gdje su se odlučili živjeti, ne zaborave tko su i kojeg su stabla grana i kao ljudi i kao vjernici.
Razgovarala Viki
Povratak