Poštar vam javlja

mi smo pobjegli pred jastrebom, pobjegli smo u tudja dvorišta, tamo vidjeli čudesa, tamo su kuruzi veći, tamo se pšenica svjetli kao da je lakirana,tamo postoji:soja, heljda, smokve, groždje je sa zrnima krupnim ko naši kompiri…



Poštar vam javlja

Jo kao sam veseo , tolik sam veseo da vam moram javit vjest: U jedne naše Zabrdke se izlegli pilići, al nisu to obični pilići, to su pilići koji život znače. Razmišljam, koliko je generacija ljudi, čovjekooova, i žena rodjeno u našoj Dolini i tamo odraslo i tamo umrlo, to je normalan životni proces, a mi, naša generacija nije te sreće, medju nas je, za vrijeme odrastanja, uletio jastreb i mi smo se, kao i ovi pilići koji su se sad izlegli, razbježali, pilići po grmovima i pod okorcima, a mi po raznim kontinentima i državama. u takvim situacijama kad izgube mamu- kvočku, smo kao i ovi pilići.
Gledao sam piliće, u situaciji kad su bili u opasnosti, oni su se razbježali pred jastrebom po tudjim dvorištim, po tudjim kuruzima i pšenici, svako za sebe spašavalo glavu…A kvočka se samo umaknula sa brisanog prostora i malo raširila krila, kao da daje znakove da su pilći u bilo koje doba dobrodošli i da ih ona čeka i da će ih zaštiti, čak i po cjenu svoga života.
A mi smo pobjegli pred jastrebom, pobjegli smo u tudja dvorišta, tamo vidjeli čudesa, tamo su kuruzi veći, tamo se pšenica svjetli kao da je lakirana,tamo postoji:soja, heljda, smokve, groždje je sa zrnima krupnim ko naši kompiri…

E sad razlika izmedju nas i pilićia je ova: pilići su odmah, čim je opasnost prošla, čim je jastreb zamako, počeli preko svoga interneta koji zvuči približno ovako: pi-pi-pii-pipi-piii-pi, da se dozivaju i pravac domaće dvorište. Došli su sa sjevera i juga, zapada i istoka, iz Antinog dvorišta a tamo cjela kamara pšencice, u Jurinoj avliji djubrenjak ko iz bajke za koke, u Marinom dvorištu prosute mekinje i jarma, a oni što su pobjegli najdalje mogli su vidjeti kod Stipe kokošinjac na kat, sa ljiepim merdevinama.

Ali piliće to nije zanimalo, pilići su se u roku »odmah« vratili u svoje dvorište, nisu ih zanimale te dobrote iz susjednih dvorišta, a mi???

Sad ćete reći da se bojimo jastreba! Pa jastreb još postoji to je istina, ali taj jastreb je slabašan, taj jastreb keba jedno po jedno pile. Ali ako su svi pilići i njihova kvočka u svom dvorištu, onda jastreb nema šanse. Pobjeći će u bespuća i tamo uginuti, nestati.

I mii imamo svoju kvočku. Naša kvočka nam organizira blagoslove kapelica, nabavlja šporete, krave.Vodi nas sv. Ivi, stigne i na Sokoline i Orahovu, Plitsku. Pjeva sa nama, iskreno se veseli svakog svoga pileta kad vidi da stiže iz tudjeg dvorišta.

Pa zar je pipi-pii-pipi učinkovitije od ovog našeg interneta, telefona i mobitela, pilići se dozovu, prebroje se i ono što ih je ostalo nastave živjet u SVOME dvorištu. Zar piliće vuče u njihovo a nas ne u naše???

Napisa ovaj gospodin onu pametnu: »Ajde, ajde ne budi tužan pa pametan živi gdje mu je dobro a oni drugi gdje su rođeni.«

Pa ja se s tim slažem, ali da nije bilo jastreba možda bih i ja želio živjet u tudjem dvorištu, jer je tamo život lagodniji.

A ovako, neizmjena je želja u meni da nadjem kakvu poštaricu koaj slično razmišlja kao ja pa pravac – NAŠE DVORIŠTE.Ja ne želim da jastreb likuje, želim da smo kod naše kvočke koja se trudi za nas. Ali pošto je jastreb kriv za to da smo po svim kontinenentima razbucani, ja želim da svi skupa pobjedimo tog jastreba, ne moramo mi njega fizički ucmekati, nema sile, to nam ne treba, neka nas bude tamo cjelu godinu kao što će nas sad biti za Rokovo i jastreb će nestat…

A ova prava kvočka baš vršetna, Zabrdka lijepo sa njom a ona se poče fulat, prpoši sa krilima pa ju zapraši i Zabrdka se morade otić okupat, a kriza sa vodom.

Vaš Poštar Povratak