Moje peto hodočašće svetom Ivi

Uz blagoslov fra Ante krenuli smo put ka Podmilačju



Kada sam krenuo na prvo hodočašće bilo je to možda najviše iz želje da vidim mogu li ja to. Tada je hodočašće za mene bilo totalna nepoznanica, sasvim drugo, drugo u smislu samog sadržaja putovanja. Ovaj puta nije bilo pitanje mogu li ja to nego samo pitanje kako će, i uz koliko ćemo zajedničkih kušnji sve to proći. Moram priznati da su najave da će nas biti puno manje  bile samo dijelom točne, jer  nas je bilo opet preko stotinu. Ono što raduje  jest činjenica da smo se jako pomladili i dosta je bilo novih lica  a najmlađi hodočasnik je imao samo 9 godina.  Na polasku nas je ispratio naš župnik fra Anto  blagoslovom i željama da svi sretno stignemo na odredište.
Krenuli smo po dogovoru u 8 sati i bez ikakvih problema smo stigli do Sokolina gdje smo imali misu sa župnikom fra Markom.  Ne mogu a da se ne osvrnem na njegove riječi iz propovjedi koje idu otprilike ovako: razgovaraju dva anđela koliko je bilo hodočasnika u Meku na što je jedan rekao da ih je bilo oko 6 miliona, na što je uslijedilo pitanje kolikima je uspjelo hodočašće. Odgovor je bio:“samo postolaru Muhamedu iz Damaska“.  Anđeo mu reče pa on nije ni stigao u Meku. Znam da nije reče mu, jer je na izlazu iz Damaska vidio ženu kako otkida komad mesa sa mrtvog magareta koje se već pomalo i usmrdjelo. On je toj ženi dao sve što je imao pa nije mogao nastaviti put.
Meni je iskreno žao što poneki nisu čuli ove riječi pa je na pojedinim postajama  bilo malo i nervoze jer smo čekali da nam se pridruže i oni sa začelja o kojima po običaju brigu vodi Ljuban i zato mu upućujem jedno veliko hvala.  Prije samog silaska prema Ciganki  iznenadili su nas Gile i Fikret donoseći piće, koje su donirali Fikret i Saša i na tome im hvala u ine svih nas.
Uz manje zastoje ipak smo ove godine prvi puta  stigli za dana kod  Tadije koji nas je ovog puta spremnije dočekao sa hranom.  Vrijeme je i ovaj puta bilo na  našoj strani te i ste strane nije bilo problema.  Ujutro smo nastavili put oko pola šest uz opet lijepo vrijeme i nakon molitve uslijedio je uspon na Ranču koji je za mene poseban izazov  gdje se možeš najbolje posvetiti samom sebi i molitvi iz jednostavnog razloga što tada nikomu nije do priče.  Nakon uspona uslijedilo je okupljanje na Ranču gdje smo  se opet pomolili i polako krenuli prema svetištu s olakšanjem jer uspona više nema. Po običaju jedan mještanin nas  je dočekao sa kavom u svom dvorištu i na tome mu hvala. Zadnje okupljanje  je uvijek kod trgovine  a obično nas bude manje, jer neke već izda strpljenje pa ne mogu dočekati dolazak oni zadnjih.  U 13 sati smo svi polako, u tišini, krenuli prema svetištu. Usput smo susretali druge hodočasnike koji su se slijevali sa svih strana.  Pristigli smo na Križni put, a potom se polako spuštali niz bašću. Hodočasnički križ je župniku Podmilačja predao najmlađi hodočasnik Ivan Lukić (Čerčin).  Nakon toga je uslijedila potraga za smještajem i prtljagom ali to su već slatke brige.
Hvala svima koji su, bilo kako  pridonijeli da sve prođe u najboljem redu a posebno hvala našim fratrima koji su se pobrinuli da uz nas ide Šepi koji je imao zaista strpljenja na sve naše zahtjeve  i njemu također jedno veliko hvala. U  nadi da će nas sljedeće godine biti još više i  želje da nas sve čuva naš Sv.Ivo, svako dobro svima.
 
Ivica Marčinković ZGRIM
  Povratak