SESTRA M. MARGARETA (MARA) VILUS

(1958. – 2017.)
 


Sestra M. Margareta Vilus rođena je 10. lipnja 1958. u malom mjestu Zagrađe, u župi Sokoline (općina, Kotor Varoš) od oca Tome i majke Jele, r. Antunović. Na krštenju je dobila ime Mara. Mara je treće dijete u obitelji Vilus kojoj je Bog podario šestero djece. Majka, brižna čuvarica, odgajala je i bdjela nad djecom dok je otac radio izvan obiteljskog doma kako bi prehranio obitelj. Događaj o kojem je Mara kao dijete često razmišljala zbio se jednog dana dok je prolazeći Kotor Varošom do škole srela časnu sestru, milosrdnicu. Njezino blago lice, mirnoća i redovničko odijelo ostavili su dubok trag u srcu male Mare. Kada bi, u slobodno vrijeme, odlazila na pašu za stadom često je, u samoći, razmišljala o časnoj sestri koju je srela u Kotor Varoši. U rodnoj župi Sokoline nije bilo duhovnih zvanja pa je Mara znala često slušati razgovor između roditelja koji su priželjkivali da im jedno od djece odabere duhovni stalež. Susret s redovnicom, želja roditelja praćena obiteljskom molitvom, zalijevali su klicu redovničkog zvanja koju je Mara njegovala ali o tome nikom nije govorila.
            Godine 1969. primila je sakrament Potvrde i tom je prigodom izrazila želju roditeljima da bi pošla u samostan. Budući da je otac radio u rudniku u Labinu i dobro poznavao tamošnjeg župnika i sestre, uz njihovu preporuku, Mara je došla u samostan u Rijeku. Otac je poznavao tadašnju provincijalnu poglavaricu, sestru Sibilu Ladika, koja je 17. rujna 1972. godine primila Maru u samostan. Po dolasku u samostan nastavila je osnovno školovanje, a kroz stupnjeve redovničke formacije u Rijeci, upoznala je život u zajednici. U novicijat je stupila 1976. godine dobivši ime s. M. Margareta. Prve zavjete s. M. Margareta položila je 1978., a doživotne 1983. godine. Nakon položenih prvih zavjeta pomagala je u praonici rublja u samostanu svetog Vinka u Rijeci i pohađala srednju ugostiteljsku školu u Crikvenici. Po završetku kuharske škole, 1988. odlazi u franjevački samostan u Pulu gdje u službi kuharice ostaje godinu dana. Premještanjem u Praputnjak 1989. i dalje nastavlja posao kuharice sve do 1991. godine. Godine 1991. premještena je u Provincijalnu kuću u Rijeku gdje ostaje radeći u kuhinji sve do 2004. kada preuzima dužnost u praonici rublja.   
            Stvarnost bolesti tijekom 2016. počela je lagano prekidati svakodnevne dužnosti sestre M. Margarete. Iako s teškom dijagnozom, s naporom je nastojala obavljati posao u praonici rublja a mogli smo ju vidjeti i u samostanskom dvorištu kako brižno vodi brigu o urednosti vrta. Tiho i neočekivano, bolest je ušla u njezin život i postavila se kao ozbiljan protivnik Margaretine želje za životom. Borba je započela ne izostavljajući patnju koja je snažno poticala na razmišljanje, na sućut a nadasve zahtijevala poštovanje. Svjesna težine bolesti i pritisnuta patnjom „u svome tijelu, dopunjujući što nedostaje Kristovim mukama za Tijelo njegovo, koje je Crkva“ (1 Kol 1,24) sestra M. Margareta oprostila se od zajednice, Crkve, svih nas koji smo po krštenju urasli u Tijelo Kristovo, moleći za oproštenje i opraštajući svima.
            Posljednji mjesec dana ovozemnog života s. M. Margarete bio je trnovit put, ljudskim umom nedohvatljiv misterij patnje. Ljudskim umom nedohvatljiva patnja otpratila je s. M. Margaretu kroz smrt zaručniku Isusu Kristu, koji je smrt pobijedio uskrsnućem. Uz nazočnost sestara koje su bdjele uz bolesnički krevet i molile, s. M. Margareta zatvorila je svoje umorne oči 20. rujna 2017. i preselila se u vječnost gdje „smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti jer – prijašnje uminu“ (Otk 21,4).
 
                                                           Draga naša sestra M. Margareta, počivaj u miru Božjem!
  s. Janjka Mazić
 
  Povratak