Pokojni Pavo Davidović
Datum: 18.5.2015.
U Austriji je najviše radio po tvornicama...
U Beču je u srijedu 13. svibnja preminuo Pavo Davidović, uzorni vjernik i otac sedmero djece. U subotu 16. svibnja, uz suslavlje župnika župa Vrbanjci i Sokoline fra Marka Ban-dala i župnika Dobrinje kod Sarajeva fra Pere Karajice te sudjelovanje oko dvjesta, uglavnom diljem svijeta prognanih Kotorvarošana, koncelebriranu misu zadušnicu i sprovodni obred na Petrušića groblju u selu Baštini predvodio je kotorvaroški župnik fra Anto Šimunović koji je u ime župe Kotor Varoš izrazio sućut pokojnikovoj obitelji i sestri Kaji.
Pokojni Pavo rođen je od oca Stipe i majke Kate r. Grgić 15. svibnja 1935. u selu Bilice, općina Kotor Varoš u BiH, gdje je završio i tečaj pismenosti. Sa suprugom Lucom rodio je sina Stipu i kćeri Ivku, Katu, Ružu, Jelu, Peju i Miru, od kojih ima jedanaestero unučadi i dvoje praunučadi. Proživio je sve strahote II. svjetskog rata i poraća. Nakon kratkotrajnog zaposlenja u Kotor Varošu, 1969. godine otišao je u Austriju, a supruga Luca skrbila je o sedmero djece. U Austriji je najviše radio po tvornicama i konačno kao drvosječa, s čim je bio prezadovoljan.Na pitanje što ga motivira da s radošću radi tako težak šumski posao odgovarao je da je to vjera u Boga i želja da nahrani djecu koju je puno volio. Doista je bio pun vjere u Boga i ljubavi za svoju obitelj i svoj rodni kraj. Iz Bilica je 1973. godine svoju obitelj preselio u selo Slatinu, kraj središta Kotor Varoša, gdje je napravio obiteljsku kuću. Kćeri je jednostavno tjerao da idu u srednju školu i polažu vozački ispit što je u ono doba kod kotorvaroških Hrvata bilo skoro potpuno neuobičajeno. Za nagradu kćerima je prvi u selu i auto nabavio. Godine 1992. iz Austrije je došao u Kotor Varoš, gdje su ga Srbi, kao i mnoge druge Hrvate, zatvorili, maltretirali i imanje mu oduzeli. Nakon zatvora, u Beču ponovo traži zaposlenje te radi još oko osam godina. U proljeće 2000. godine sam, s najnužnijim alatom, u trošnom kombibusu odlazi u Kotor Varoš gdje mu je kuća bila do temelja uništena, kao i skoro sve hrvatske kuće u hrvatskim selima, od kojih mnogih danas više i nema, kao i cijele župe Sokoline. Namjeravao je spavati u štali , ali ona je s plinskom bocom dignuta u zrak kad je u Općini uspio dobiti povrat svoje imovine. Međutim, Pavo ne odustaje od obnove svoje kuće. Tri mjeseca spava u više kilometara udaljenom selu Podbrđu, kod sestre svoje supruge, Ruže Orovkine,
koja je jedna od rijetkih Hrvata koji su tijekom cijelog rata ostali u svojoj kući. Pavo je uz pomoć dva-tri radnika obnavljao svoju kuću, orao, sijao i kosio te pomagao tadašnjem župniku fra Peri Karajici u svemu što je bilo potrebno. Od Banjolučkog Caritasa dobio je traktor i pripadajuće priključke s kojima je obrađivao svoju zemlju i svih svojih susjeda i rođaka. Nažalost,u listopadu 2002. godine šlagirao se pa ga je na liječenje u Beč vratila kći Kate. Uspjela mu je nabaviti invalidski stan. Za sedamdeseti rođendan 2005. godine odvela ga je u Rim, a 2006. u Portugal, u Fatimu. To je Pavu potaknulo da svoju bolest shvati kao volju Božju da se odmori od teškog života. Pedesetu obljetnicu braka proslavio je u Beču 2008. godine, govoreći kako više „ svatova“ nije imao ni kad se ženio. Nakon rehabilitacije, kći Kate vodila ga je nekoliko puta godišnje u rodni kraj gdje je, njemu za ljubav, svake godine i kukuruze sijala. Za Gospojinu i Rokovo primali su na spavanje hodočasnike iz dalekog Jajca i Podmilačja. Pavo bi svoj krevet davao hodočasnicima, a on bi, iako je bio bolestan, spavao na podu.Kći Kate skrbila je o njemu kroz sve godine njegove bolesti, uz povremenu pripomoć ostale djece. Čak je napustila posao da bi mu mogla služiti. Cijelu 2014. godinu bila je s njim. A u zadnjem bolničkom liječenju bila je uz njega dan i noć, spavajući u bolnici, gdje je sa sestrama Jelom i Pejom doživjela i njegovu smrt.
Stipo Marčinković
Povratak