POKOJNA IVKA MANDIĆ

Pokojna Ivka živjela je život  jedne tihe i skromne domaćice.

 
Uz nedjelju Božjeg milosrđa, u utorak , 14. travnja, preminula je, a u četvrtak, 16. travnja 2015., na groblju sv. Petra i Pavla u selu Bilice, župa Kotor Varoš u BiH, sahranjena je Ivka Mandić r. Pezerović, majka jajačkog župnika i gvardijana fra Zorana Mandića i njegova brata fra Miroslava, članova Franjevačke provincije Bosne Srebrene. Sprovodni obred predvodio je fra Ivo Orlovac, župnik i gvardijan na Petričevcu kod Banje Luke te banjolučki dekan i definitor Franjevačke provincije Bosne Srebrene.
Misu zadušnicu za pokojnu Ivku predvodio je pomoćni banjolučki biskup mons. dr. Marko Semren u koncelebraciji s četrdesetak svećenika. U misnom slavlju sudjelovali su brojni prognani Kotorvarošani i veliki broj Jajčana te znatan broj redovnica. Sve nazočne pozdravio je kotorvaroški župnik fra Anto Šimunović koji je napomenuo da je sv. misa ono najbolje što kao vjernici možemo učiniti za svoje pokojne. I biskup Semren pozdravio je sve nazočne te svima, osobito obitelji i rodbini pokojne Ivke poželio snagu od Boga i utjehu naše svete vjere. S tom nakanom kazao je da je za vjernike grob put ulaska u život vječni, u život uskrsnuća. Svetu misu prikazao je za pokojnu Ivku kao spomen na Isusovu muku, smrt i uskrsnuće.
Biskup Semren u propovijedi je rekao: „ Braćo i sestre, da bismo upoznali život pokojne Ivke potrebno je znati što je ona u životu voljela, zašto je živjela; jer, u biti,  čovjek živi i umire za ono što voli i, obratno, čovjek istinski voli samo ono zašto je spreman živjeti i umirati. Draga obitelji Mandić,: fra Miroslave, fra Zorane, Ivica, Anto-Toni- Silvi, i kćeri Zdenkai Janjo s obiteljima, brate Mato i sestre Miro i Kate s obiteljima, cijenjena rodbino i prijatelji pokojne Ivke, u ime biskupa banjolučkoga dr. Franje Komarice, svih svećenika banjolučke biskupije  i u osobno ime izražavam Vam sućut zbog smrti  majke i bake, pokojne Ivke. Pokojna Ivka, rođena Pezerović, rođena je 14. ožujka 1940. Godine u selu Čepak od oca Ivana i majke Mande r. Zeba. 23. rujna 1956. vjenčala se sa Stipom Mandićem iz Billica. U braku su imali spomenuta četiri sina i dvije kćeri te 11 unučadi. Njihova obitelj bila je vjerna Bogu i odana Crkvi, a Bog ih je nagradio i pozvao dva njihova sina u svoje svećenike redovnike; fra Miroslava i fra Zorana, koji su franjevci Provincije Bosne Srebrene, a jedan unuk, fra Anto, bogoslov je hrvatske Franjevačke provincije sv. Čirila i Mtodija. U zadnjem ratu, 1992. godine, protjerana je cijela obitelj.
Utočište i novi dom našli su u Hrvatskoj, u selu Domagovići kod Jastrebarskog, župa Petrovina. Čim su se stvorili uvjeti poslije rata, obnovili su svoju kuću i koliko im je zdravlje dopuštalo boravili su u Kotor Varošu. Uvijek su zajedno dolazili u Kotor Varoš. Jedno drugome bili su pomoć i podrška do zadnjih svojih snaga. A tek poslije uzdali bi se u druge. Kada Ivki narušeno zdravlje nije omogućavalo da dođe na nedjeljnu sv. misu u župnu crkvu, redovito je i ponizno tražila sv. pričest i, po potrebi, ispovijed od župnika kod svoje kuće, kao i njezin Stipo koji je prije četiri i pol mjeseca prešao u kuću Očevu. Uvijek su bili spremni pomoći svojoj rodnoj župi i živjeli su za nju. Kako je živjela, tako je i prešla Gospodinu s vjerom: „ Oče u tvoje ruke predajem duh svoj.“ Ova predanost Bogu, te strpljivost, brižnost i poniznost odgovaraju vjerničkom životu naše pokojnice. Nadam se da odgovaraju i svima nama koji smo žalosni, jer danas moramo reći zbogom jednoj dragoj osobis povjerenjem, unatoč dubokoj žalosti i boli zbog rastanka. Ne pokazuje li nam pokojničina predanost Bogu da smijemo doista imati razloga uzdati se u onoga koji nas uzima u svoje ruke, koji nas ljubi i u kojega se smijemo pouzdati. Naša pokojna sestra Ivka vratila je svoj život od 75 godina u Božje ruke. Sigurno je bila pripremljena u smrtnom času s vjerom u raspetoga i uskrsloga Isusa Krista. Vratila je svoj život u Božje ruke i Bog je sada drži u svojim rukama. Njezin cilj, a i naš je cilj, zaštitnička ruka Božja koja je i na Golgoti bila cilj raspetoga Isusa Krista, koji je taj trenutak pretvorio u trenutak spasenja. Vjerujemo da smrt, doista, nema zadnju riječ i da mračni grob nije zadnje počivalište. Naš cilj i naša budućnost jesu zaštitničke Božje ruke. One nas nose, štite, vole i blagoslivljaju. One su naše posljednje počivalište i mjesto počinka. Kao što Otac uskrisuje mrtve i vraća im život, tako i Sin vraća život komu hoće. Ovo je razlog neizmjerne radosti za vjernika; znati
da će biti oživljen od Isusa Krista, znati da od njega dolazi život, jer ovaj zemaljski život sa svojim svim ljepotama i darovima ipak ne uspijeva ispuniti očekivanja našega srca. Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina  Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Veće ljubavi od ove nema, da se Bog daruje u Sinu da spasi čovjeka, da spasi svijet. To je Božje sebedarje svijetu. To je njegov konkretni dar. Bog je dao svoga Sina da se po njemu spasimo.
Samo prava ljubav može spasiti ne osuđujući, te oprostiti i onda kada je iznevjerena. Evo razloga koji jača nadu svakog vjernika u Gospodina. Doći će uskrsnuće i bit će uskrsnuće istine i pravde.
Ova Kristova riječ dubinski je poticaj i angažirani život u dobru, u svjetlu, temelj nade, ispunja vjernika izvanrednim zanosom prema dobru, žrtvi i vjernosti.  Ivka je to vjerom prihvatila i živjela te velikodušno darovala i svoja dva sina, fra Miroslava i fra Zorana Crkvi  i franjevačkom redu u Franjevačkoj provinciji Bosni Srebenoj, gdje oni vode ljude Uskrslome, propovijedajući im radosnu vijest, i zato smo joj zahvalni. Posvećene osobe su živi i radosni navještaj Božje ljubavi među ljudima. Čvrsta vjera u Boga, sakramentalni život, svagdanja molitva, skrb za obitelj, jednom riječju potpuno sebedarje Bogu po obiteljskom životu bio je smisao njezina života. Ovo je poruka koju nam daje danas naša draga pokojnica Ivka kada se opraštamo od njezinih zemnih ostataka. Želimo joj i molimo da uživa blaženi život u Bogu Ocu, u uskrslomu Kristu, u koga je vjerovala i od koga je živjela. Draga Ivka, počivaj u miru Božjemu, u svom Kotor Varošu, uz svoga Stipu,“ rekao je biskup Semren. 
Na kraju mise zadušnice župnik fra Anto Šimunović izrazio je sućut obitelji pokojne Ivke i zahvalio Bogu za sve ono što je ona dala Crkvi, kotorvaroškom narodu, zavičaju i cijelom svijetu, osobito što je bila uzorna supruga, majka i vjernica. Istaknuo je da je vjerno vratila Gospodinu ono što je od njega dobila. Zbog toga svi možemo biti zahvalni i Bogu i njoj koja je bila dio nas, rekao je župnik Šimunović te potom spomenuo veći broj telegrama sućuti obitelji pokojne Ivke od poznatih javnih osoba iz BiH i R. Hrvatske, među kojima je bila i sućut vrhbosanskog nadbiskpa, kardinala Vinka Puljića te poruka bisupa Franje Komarice koji je misu za pokojnu Ivuku slavio u Poljskoj.
Potom su se u ime obitelji od pokojne Ivke oprostili unuk Mario i sin fra Zoran, jajački župnik i gvardijan, koji je zahvalio Bogu za život svoje majke Ivke i oca Stipe te svima koji su sudjelovali u misi za pok. Ivkui njenom pokopu i pripremi mise i pokopa, nakon čega je ispred župne crkve bio zajednički objed.
Napominjem da su pokojnoj Ivki partizani ubili oca Ivicu kad je ona imala smo dvije godine. Ivka je u Kotor Varošu završila četiri razreda osnovne škole. Vjenčala se u župnoj crkvi Male Gospe u Kotor Varošu, i to u šesnaestoj godini života, što je bilo znak istinske ljubavi koja je takva ostala zauvijek. Kao skoro i svi Kotorvaroški Hrvati proživjela je sve strahote rata i progonstva. Kad su Srbi zauzeli Kotor Varoš, Ivkina obitelj je 18. listopada 1992. godine, zajedno s pet-šest tisuća Hrvata i Muslimana odvedena u progonstvo. Uspjeli su živi doći do Viteza, potom su otišli u Matulje kod Opatije i konačno u selo Domagoviće, župa Petrovina u općini Jastrebarsko kod Zagreba, gdje su sagradili novu obiteljsku kuću.
Suprug Stipo 1998. godine prvi puta poslije rata dolazi u Kotor Varoš, a pokojna Ivka 1999. godine.U Kotor Varoš počeli su češće dolaziti sredinom 2000. godine kad im je sin fra Zoran tamo imenovan župnim vikarom, a župnik je bio fra Pero Karajica. Kao i skoro sve hrvatske kuće u Kotor Varošu, tako je i njihova bila spaljena, pa su kratko vrijeme u više navrata spavali u župnoj kući. Suprug Stipo vodio je radove na obnovi župne kuće, grobljanske kapelice u selu Bašćini, filijalne crkve u Bilicama, župne crkve i kuće u i sada potpuno praznoj župi Sokoline, grobljanske kapelice u Sokolinama, filijalne crkve u selu Plitska u skoro, također, praznoj župi Vrbanjci i na filijalnoj crkvi u sokoljskom selu Jakotina. U to vrijeme pokojna Ivka čuvala je Župni ured u Kotor Varošu i brinula se za župnu kuću i svoje fratre. U jesen 2001. godine obitelj pok. Ivke i Stipe dobila je donaciju u građevinskom materijalu pa su sebi u Kotor Varošu sagradili novu kuću.
Pokojna Ivka živjela je život jedne tihe i skromne domaćice. Iznad svega štovala je Boga i Gospu te im se neprestano molila. U braku sa suprugom Stipom, koji je umro 27. studenoga 2014. godine, živjela je pedesetiosam godina, dva mjeseca i dva dana. Puno su se voljeli i poštivali. Nikad se nisu posvađali. Što više, nikako nisu mogli živjeti jedno bez drugoga. Pokojna Ivka umrla je samo četiri mjeseca i devetnaest dana nakon smrti svog voljenog supruga Stipe. Sav svoj život provela je moleći i u molitvi odgajajući svoju djecu i unučad. Stoga nas ne čudi što je bila vesele naravi i što njezina djeca tvrde da je ona bila najbolja osoba i majka na svijetu.
Opremljena svetim sakramentima, blago je u Gospodinu preminula u svojoj kući. Na sprovodu su joj bila 42 svećenika, zajedno s biskupom Semrenom. Od tog broja četrnaest svećenika bilo je iz jajačkog samostanskog područja. 
( Telegrame sućuti poslali su: kardinal Vinko Puljić, arhitekt crkve u Jajcu prof. dr. Marijan Hržić,, član Predsjedništva BiH Dragan Čović, predsjednik Doma naroda parlamentarne skupštine BiH Bariša Čolak, zamjenica predsjedatelja zastupničkog doma PSBiH Borjana Krišto, glavni tajnik HDZ-a Hrvatske Milijan Brkić, ministrica obrane BiH Marina Pendeš, ministar u vladi RS Davor Čordaš te estradna zvijezda sa Širokog Brijega Ivan Mikulić. Na sprovodu je bio i arhitekt, akademik prof. Marko Mušić. Bskup Franjo Komarica je na putu u Poljskoj imao u četvrtak sv. misu za pokojnu Ivku ).
                                                                                                                                                                     Kotor Varoš, 16. travnja 2015.       
  Stipo Marčinković  
 
 
 
  Povratak