Misijska godina

„ Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste!“ (Mt 25,45).

Dragi moji, u tijeku je Misijska godina, započeta u listopadu 2018 i traje do listopada ove 2019. godine, koju su biskupi Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine proglasili za cijelu B i H. Ove godine je i izvanredni misionarski mjesec listopad.  Osjećam posebnu zahvalnost za dar misija i spremnost tolikih mnogih da pođu u misije.  Bogu hvala za tolike misionare iz cijelog svijeta koji su svojom žrtvom i vjerom prenosili tu istu vjeru u ovim krajevima i da je tako riječ Božja zaživjela po cijelom svijetu. Kako je i bio nalog Isusov za apostole (misionare):“ Podite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju“ (Mk 16,15). 
            Skoro će godina dana da sam došla u ovaj misijski kraj, Ugandu. Slušajući često ove gore navedene Isusove riječi  bile su za mene poticaj da pođem u ovaj daleki kraj i svjedočim svoju vjeru u Njega. Živeći i svjedočeći ovdje godinu dana iskustvo me potiče da ovdje i ostanem. Gledanje raznih dokumentarnih filmova,  slušanje raznih emisija, čitanje tekstova i iskustava drugih mogu nam biti veliki poticaj za našu brigu o misijama, ali živjeti konkretni život misija sasvim je drugo iskustvo.  Iako znam da je to nemoguće, ali pokušavam vam prenijeti bar dio iskustva i života ovdje.  Početak je listopada. Kod nas sada počinje kišno razdoblje ( proljeće). To je ovdje najbolji dio godine jer imamo puno kiše. To znači da sve oživljava. To znači Život. Polja su puna ljudi. Kopača i sijača. O urodu sjetve puno toga ovisi (gotovo sve). To im je jamstvo da neće biti gladni. To sam već pisala, da obrađuju svaki obradivi dio zemljišta. Iako oni sami vide lagani napredak ipak je to još uvijek prepuno siromaštva i gladi. Sad se, tako kažu, mogu najesti bar jednom dnevno. Ako govorimo o većini, tako žive. Ima i manjine koja je malo bogatija.  Nije ovdje sve tako crno (osim što su im je koža crna). Njihove su duše doista svijetle. Vidi se to iz njihovog radosnog susreta s Bogom na nedjeljnoj misi. Vidi se to i iz njihovog susreta s drugima i s nama, vidi se to u njihovoj tihoj i toploj riječi dobrodošlice, vidi se to u njihovom prelijepom osmijehu.  Kako sam već pisala, djece je ovdje puno. Imaju oni i škole. Kakve god ali njima puno znače. Vole ići u školu, vole učiti, za to se bore i teško rade njihovi roditelji. Ipak često nisu u mogućnosti svima platiti školarinu, koja je ujedno (u mnogim školama) plaća učiteljima. Neki plate jedan ili dva terma, treći ne mogu i tako dijete gubi cijelu godinu.
Iz ovoga možete čitati da učitelji često i ne dobiju plaću.  Zahvaljujući pomoći mnogih naših poznanika, mnogima smo omogućili školovanje. Od srca vam hvala. Kad tražimo od vas pomoć za misije, za školovanje djece to je minimum što u tom pogledu možemo činiti za ove ljude u Africi.  Nedavno smo započele ovdašnje žene učiti mijesiti kruh i peći ga.  Mnogima je to nepoznat pojam. Ima ga kupiti u Shopu ali je preskup (5.000 UGX - 1,20 €). Kako funkcionira peć na drva oni ne znaju. Čudili su se kad su kod nas vidjeli . Oni imaju poseban način kuhanja. Tri kamena, između vatra i iznad lonac. I to je to. Znali bi oni sigurno sazidati peć ali su cigle skupe (za njih).  Oni su zadovoljni s tim što imaju, jer za bolje i ne znaju. Ali uvijek se može napredovati, što i oni žele. Zato žele svojoj djeci priuštiti više.
 Dragi moji, ne pišem vam ovo da  čitate lijepe ili tužne priče već da vas potaknem da mislite, ne samo  na nas misionarke i misionare, već posebno na ove kojima smo poslani i kojima želimo život učiniti još ljepšim. 
Neka nam svima Gospodin pomogne da srcem čujemo Isusove riječi: „ Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste!“ (Mt 25,45).
  Mir i dobro želim vam svima! s. Ivka Lučić, misionarka u Ugandi
 
 
  Povratak