SUSRET KOTORVAROSANA U RIEGERSDORFU

Još jedno lijepo druženje kotorvarošana

Svatko u svome životu ima različitih susreta. Nekada su tužni, nekada su sretni, nekada su samo tako usput, a opet s radošću. Bio to rođendan, ili krštenje ili vjenčanje ili bilo koji drugi povod, svaki susret je susret obitelji, rodbine, prijatelja, znanaca i uvijek susret očiju.
22. listopada 2011. u Austriji, u pokrajini Koruškoj, dogodio se jedan susret, susret 200-njak očiju koji još uvijek nose u srcu svoj rodni kraj.
Franjevački bend „Vis Jukić“ je otpjevao jednu pjesmu, koja ima prelijepi refren, a glasi: „Nema meni do mog kraja, nema meni do mog raja, nema meni, nigdje nikoga. Svud mi tuđe sunce svijetli, svud me bude tuđi pijetli, ništa svoga ništa do Boga“. Istina… i ovdje u Austriji tuđe nam sunce svijetli, tuđi nas bude pijetli, ali ipak postoji nešto što je još u nama, nešto što nas vuče prema rodnom kraju.
Svi ćemo se sjetiti svake naše kuće, svake naše ulice, svakog našeg sela i zaseoka. Sjetit ćemo se svakog čovjeka koji je živio u tom kraju i koji još živi. Sjetit ćemo se i svih onih koji su nekada bili među nama a više nisu, a sada svoj san snivaju u svome kraju. Ponosno svatko od nas treba reći, iz ovoga sam kraja, ovom ili onom kraju pripadam. Ponosno reci iz ovoga sam ili onoga sela.
Ovu večer smo bili svi jedno, i jedan kraj i jedno selo, jedna Bosna. Bili smo kotorvarošani i naši prijatelji sudbinom raseljeni, svatko sa svojim križem i svojom sudbinom.
Uvijek će netko reći, šta imam ja dolje u tom Kotor Varošu. Pa to više nije naše, tu je sve tuđe. Ovu večer smo željeli zaboraviti sve to i sjetiti se naših dana u tom kraju. Svakog našeg koraka u tom kraju. Svake trešnje i šljive, svakog čovjeka koji živi i koji je nekada tu živio. Svega onoga lijepoga što smo u tom kraju proveli.
Iako u ovom dijelu Austrije, u pokrajini Koruškoj, živi malena skupina Kotorvarošana, ipak su svojim zajedništvom uspjeli pokazati da mogu puno toga. Mogu biti i jedno selo, i jedan grad i jedna Bosna. Teško bi bilo izdvojiti pojedince koji su se potrudili da ova večer bude lijepa i vesela, svi su svojim odricanjem, trudom i radom učinili večer prelijepom.
U prelijepom druženju među nama je bio i naš župnik fra Anto Šimunović, koji je uz svoje pastoralne obaveze u rodnome kraju, uspio biti dio nas ove večeri. Iz Zagreba su među nama bili fra Stipo Karajica, s. Sonja Jelušić, Ivica Marčinković – Zgrim i Ivan Zeba.
Kako svaki susret krije u sebi radost, osmijeh, tako i ovaj naš je bio pun radosti, osmijeha i pjesme. Kažu da najljepši susreti počinju pjesmom, tako je i ovaj naš uljepšavao Stipo Bilanović svojim sviranjem i glasom.
Na misijsku nedjelju 23. listopada 2011. u 13 sati u crkvi St. Martin u Villachu slavili smo svetu misu koji je predvodio fra Tomo Anđic i fra Anto Šimunović. Uz kotorvaroški puk svetu misu su slavili i ostali vjernici iz drugih krajeva koji pripadaju Hrvatskoj katoličkoj misiji u Klagenfurtu.
Ostade mi jedna misao od fra Stipe Karajice, kojom je bilo najljepše završiti ovaj susret: „Postojalo je puno razloga za nedolazak, ali samo jedan za dolazak“.
Vjerujem da će i sljedeće godine postojati opet samo jedan razlog za dolazak. Razlog nazvan KOTOR VAROŠ, RODNI KRAJ!
Dragan Milišić

  Povratak