POKOPANA POK. RUŽA VUJIČIĆ

Misu zadušnicu u župnoj crkvi sv. Mateja predvodio je brat fra Stipo Marčinković, župnik župe Sućuraj na o. Hvaru.

U srijedu 24. listopada 2012. u Domu za starije i bolesne u Donjoj Vežici u Rijeci , nakon duge i teške bolesti, opremljena svetim sakramentima u 74. godini života, preminula je u Gospodinu majka desetero djece Ruža Vujičić.

Pokopana je u petak 26. listopada u mjesnom groblju u župi Viškovo kod Rijeke. Obred pokopa obavio je nedavno zaređeni đakon Riječke nadbiskupije i unuk pokojne Ruže Nikola Gajić koji će sljedeće godine biti zaređen za svećenika, a misu zadušnicu u župnoj crkvi sv. Mateja predvodio je brat fra Stipo Marčinković, župnik župe Sućuraj na o. Hvaru. Koncelebrirao je mjesni župni vikar vlč. Josip Blažević. Na misi i sprovodu sudjelovalo je stotinjak Kotorvarošana, rodbine, prijatelja i znanaca.

Pokojna Ruža rođena je 28. prosinca 1938. godine u selu Bilice, općina Kotor Varoš u BiH od oca Ilije Marčinkovića i Ane r. Prajz-Drven koja je rodila trinaestero djece među kojima su svećenici fra Juro i fra Stipo. Pok. Ruža krenula je putem svoje majke: sa svojim pokojnim mužem Jakom rodila je desetero djece od kojih je devetero živih ( Juro, Ivica, Božica, Vladimir, Stipo, Ilija, Jakov, Ivka i Ankica) i od kojih ima petnaestero unučadi i dvoje praunučadi. Petorica njezinih sinova bili su hrvatski branitelji, a sin Juro je i teško ranjen.

Pokojna Ruža živjela je poslije udaje u selu Bašćina, a potom u selu Slatina. U tridesetim godinama života izgubila je jedan bubreg. U početku Domovinskog rata ostala je kod svoje kuće s mužem i troje najmlađe djece. Međutim, 17. listopada 1992. godine bila je prisiljena napustiti svoj dom i s mužem i djecom krenuti u progonstvo. U jednom od 33 prepuna autobusa prognanih kotorvaroških Hrvata i Muslimana uspjela je stići do Travnika, Viteza i Busovače gdje se jedno vrijeme nastanila sa sinom Stipom. Potom je otišla sinu Ivici u Matulje kod Rijeke. Nakon oslobođenja Jajca 13. rujna 1995. dolazi u Jajce gdje s najmlađom kćerkom Ankicom živi u obitelji sina Stipe.
Jedno vrijeme boravi kod sina Jure u Matuljima i kod sina Vladimira u Italiji, potom šest godina u Švicarskoj kod kćerke Ivke i zeta Pere Zebe. Zadnjih pet godina živjela je u Ivkinoj i Perinoj kući u župi Viškovo. Zbog što intenzivnije liječničke skrbi desetak dana prije smrti smještena je u Dom za starije i bolesne u Donjoj Vežici. Umrla je s krunicom u rukama i sa slikama svoje djece i unučadi. Slike je svojevremeno stavila na grob svog omiljelog sveca sv. Ante u Padovi. Ukopana je u istu grobnicu u koju je prije godinu dana ukopan njezin pokojni muž Jako.

Iznimno teški životni uvjeti u Drugom svjetskom ratu i poraću, a potom velike strahote i progonstvo u Domovinskom ratu skršili su organizam pok. Ruže. Stoga je bila teško bolesna skoro deset zadnjih godina. Samo dragi Bog i ona znaju sve njezine životne nevolje i patnje na koje se nikad nije žalila. Njena djeca i znanci pohvalno ističu njezinu mirnoću i mirni suživot sa susjedima, poniznost i osjećaj za čistoću i kažu da nikada nikoga ni zašto nije optuživala ili okrivljivala i da nikada ni od koga nije ništa za sebe tražila, čak ni pomoć kad je bila skoro potpuno iznemogla. Snagu i utjehu nalazila je u svojoj djeci i unučadi i u Bogu komu se neprestano molila govoreći: «Bože, pomozi mi!» Od svih drugih tražila je samo molitvu Gospodinu da joj se skrate muke i da što prije umre da bi i na nebu mogla moliti za svoju djecu i svoje progonitelje i progonitelje skoro 11.000 kotorvaroških Hrvata. Njezine muke i patnje na njezinom životnom križnom putu suobličile su je s Kristom s kojim će, nadamo se, uskrsnuti i u vječnom miru i svjetlosti živjeti.
Pokoj vječni daruj joj, Gospodine!

Viškovo, 26. listopada 2012. Stipo Marčinković








  Povratak