Mateo Kovačić, nogometaš Dinama i Kotorvaroša

Mateo Kovačić, rođen je 6. svibnja 1994. u Linzu u Austriji. Danas poznati vezni igrač zagrebačkog Dinama i aktivni mladi reprezentativac Hrvatske.





Mateo, rođen si u austrijskom gradu Linzu, a tvoji roditelji su rodom iz Kotor Varoša. Kakva te sjećanja vežu za rodni grad roditelja i kad si bio posljednji put u njemu?
Na žalost sjećanja mene osobno ne vežu puno, ali zato znam da vežu i obvezuju moje roditelje. Oni su rođeni tamo, odlaze, posjećuju rodni kraj, rodbinu i prijatelje. Ja nisam bio puno puta. Zadnji put sam bio prije dvije, tri godine baš za Rokovo i Gospojinu, kada se okupljaju mnogi kotorvarošani. Bio sam na Rokovu na misi, a poslije i na turniru u Podbrđu. Mogu reći da me vežu samo lijepe uspomene. Volim ići tamo, posjetiti groblje i pomoliti se na grobu svoje bake. Drago mi je da sam iz tog kraja i želim tamo češće ići. Ali sam isto tako svjestan da će mi sportske obveze sve manje dopuštati tamo češće odlaske i posjete.
Odakle želja za nogometom i gdje si započeo prve nogometne korake?
Od malena sam volio loptu i samo loptu. Majka je to prva uočila, te me kao dječaka odvela u Linz na prvi trening i tada sam osjetio veću ljubav prema nogometu. Mogu reći da sam se sa sedam osam godina počeo intenzivnije baviti nogometom. Tada sam shvatio da sam loptu dobio kao dar od Boga, da prema njoj imam drugačiji odnos za razliku od drugih svojih vršnjaka i da loptu nekako drugačije šutiram. Mogu reći da sam sretan što sam to osjetio i što sam započeo s tim.
Jedan si od najpoznatijih mladih nogometaša. Mnogi idu na Maksimir i druge tribine zbog tebe, navijaju za tebe. Kako gledaš na to i pomaže li ti to na nogometnom terenu?
Sigurno je lijepo čuti da ljudi dolaze na tribine i zbog mene i da navijaju za mene. Važno mi je na početku karijere da ljudi prepoznaju da nogomet koji ja igram ima kvalitetu i da im je po ukusu i da im se sviđa. Na travnjaku to svakako osjetim i čujem, ali ne previše jer se moram koncentrirati na sebe, na svoju igru, jer svaka mi je partija bitna i samo me ona može održati na zelenom travnjaku i u prvom sastavu.
Možeš li čitateljima, posebno svojim vršnjacima, reći što je bio „recept“ za tvoj sportski uspjeh?
Pa ne znam što bi u potpunosti mogla biti formula uspjeha. Svjestan sam da sam još na početku i da je puno toga još preda mnom. Sigurno je važno puno toga, počevši od dara, talenta, rada, volje. Važno je i kakav si čovjek, važna je vjera i odnos prema Bogu. Kako sam već i rekao pripisujem da je to i dar od Boga i to veliki dar. Sve je to međusobno povezano. Kod mene su prevagnuli upornost, rad, disciplina...

Nogomet se ubraja u kategoriju „umjetnosti“. Koliko su darovitost, trud, rad, disciplina i samokontrola važni za profesionalnog sportaša?
Uh... dosta teško pitanje!? Sigurno je važno sve to. Držim da je najvažnija darovitost, jer netko ima dar za slikanje i lijepo slika. Netko ima volje i dara biti svećenik i to lijepo radi. Čini mi se da sam i ja obdaren od Boga i želim taj dar iskoristiti i upotpuniti svojim upornim i predanim radom i zalaganjem. I ako čovjek nema rada, discipline i kontrole nad sobom ne može puno napredovati, jednostavno ne može se biti pravi profesionalac.
Kako uspijevaš uskladiti školske obveze s treninzima i nastupima u HNL-u, Evropi...?
Dosta teško, ali nekako uspijevam. Imam puno obveza i one mi uzimaju dosta vremena. Imam veliko razumijevanje nastavnika, roditelja i svih koji mi pomažu u svemu tome. Pohađam srednju školu gimnaziju. Za sada dva puta tjedno. U skladu sa slobodnim vremenom učim i polažem ispite. Moram iskreno reći da su mi u školi svi velika podrška i da su susretljivi prema meni.
Bojiš li se konkurencije u Dinamu i koja ti pozicija nabolje odgovara na terenu?
Pa, moram reći da se konkurencije ne bojim. Sretan sam da sam u ovakvom klubu. Ispunio mi se san o kojem mnogi mladi nogometaši mogu samo sanjati. Uzdam se u svoje mogućnosti i vjerujem da mogu i više napredovati. Iskustvo stječem igrajući uz zrelije igrače. Poštujem ih i od svakog njih nešto mogu naučiti. Konkurencija je jaka i ne bojim je se. Barem ne za sada. Najviše mi odgovara pozicija sredine terena. Volim biti ofenzivni vezni igrač, a tako biti i bliže golu.
Kako gledaš na napetosti između Zagreba i Splita. Bolje rečeno današnjih sjevera i juga?
Sigurno da postoje napetosti između Zagreba i Splita, ali one znaju biti i prenapuhane. Dosta tome doprinose i mediji svojim pristupom i svojim pisanjem. Neke veće napetosti na terenu ja ne osjetim, a vjerujem niti moji suigrači. S Hajdukom igramo nešto motiviranije nego s drugima iz lige. Uvijek ga želimo nadigrati i pobijediti, kao uostalom i oni nas. Osobno mi se napetosti ne sviđaju, ako ih i ima treba ih ublažiti, spriječiti i zaboraviti. Evo prošli vikend je bila utakmica s Hajdukom. Pripremali smo se i radili kao i uobičajeno. Nadali se lakoj pobjedi, a vidjeli ste s koliko muke smo osvojili tri nova boda.
Kakva je budućnost nogometa i sporta u Hrvatskoj s obzirom na ekonomsku krizu, zatim afere, mito, neusklađena i nečista poslovanja?
Ja tu ne bih nešto previše ulazio u analize. Sigurno da nije lako, niti ugodno igrati i baviti se ovim zanimanjem kad čuješ za sve to što jest ili bi moglo biti. Ja sam igrač u dosta organiziranom i stabilnom klubu i od nas igrača se dosta toga traži. Tako se i ponašam i vjerujem da samo svojim igrama u kontinuitetu mogu održati stabilan status u prvom timu, a i opravdati sportski život, kako sebi, tako i obitelji koja u mene ulaže i moju budućnost.

Ako bi ti se ukazala prilika da nogometnu karijeru nastaviš u inozemstvu. U koji klub bi želio otići i čiji nogomet preferiraš?
Za sada živim dan za danom. Ne bavim se nekom dalekom budućnošću. Ako bih sada i birao neki klub, onda se to zna da je to moj sadašnji klub Dinamo, a u budućnosti ne znam kako će se sve to odvijati. Nisam u mogućnosti, a niti je realno s moje strane o tome nešto određenije reći. Kao i mnogim mladim igračima, a i igračima s iskustvom san je igrati u Barceloni, tako je i meni. Sviđa mi se njihov način igre i volio bih tamo jednog dana i zaigrati. Zašto ne? Tko zna? Za sada sam zadovoljan u Dinamu i lijepo mi je. Uživam u njemu. Nek potraje, Bože daj!
Kad se prestaneš baviti profesionalnim nogometom, čime bi se volio baviti u budućnosti?
Pa ne znam o tome nisam još razmišljao. Mislim da je još rano o tome razmišljati. Na samom sam početku nogometne karijere. Želim prvo završiti srednju školu gimnaziju, zatim upisati nekakav fakultet, a nakon intenzivnog bavljenja nogometom, možda ostati u nogometu. Biti nogometni trener, trenirati mlađe naraštaje i prenositi im svoje stečeno znanje i iskustvo.
Vlasnik si već tri vrijedna sportska trofeja. Najmlađi si strijelac HNL-a, najmlađi kapetan u povijesti Dinama i dobitnik Večernjakova trofeja nada godine. Kako gledaš na sva ta dobivena priznanja, ipak među velikom konkurencijom?
Prvo sam zahvalan svima onima koji su sudjelovali u odlučivanju i dodjeli tih pobrojanih priznanja. Drago mi je zbog njih i gledam ih kao priznanja za dosadašnji moj trud, ali i priznanja svim mojim trenerima i svima onima koji me prate na ovom započetom putu. To su moralna i stvarna priznanja, ali ujedno i obveze za nastavak ozbiljnog rada i neposustajanja. Moram biti dobar čovjek, ali i bolji igrač. I da me se krivo ne shvati, sva ta priznanja su samo jedna u nizu u mojoj daljnjoj sportskoj karijeri, ako Bog da.
Znamo da si vjernik. Ideš na misu, moliš se. Koliko ti kao mladome čovjeku i sportašu pomažu vjera i molitva?
Meni vjera apsolutno puno znači i pomaže, a i od malih nogu sam s vjerom rastao i s njome se ponosim. Vjera i molitva su bili uza me posebno kad sam s četrnaest godina imao teški prijelom noge. Tada sam pomislio kako je s nogometom gotovo, ali mi je neki tihi glas govorio, kako ima nade i da će sve biti uredu. Tako se hvala Bogu i dogodilo. Danas sam opet na terenu i na onom poslu kojeg najviše volim i gdje se najbolje osjećam, a to su lopta i nogomet. Vjerujem u Boga i molim se kad god stignem. Sigurno svako jutro i svaku večer. Molim krunicu koju sam još davno od svoje bake naučio moliti.
Kakav je Zdravko Mamić kao čovjek i kao sportski djelatnik. Nije li javnost „preoštra“ prema njemu?
Mislim da ga ljudi previše, ne znam kako bih rekao, uzimaju i doživljavaju ga grubog, a vjerujte nije takav. To je čovjek koji je mnogima pomogao i koji i danas dosta pomaže. Voli svoj klub i sve nas u klubu. Malo je pretemperamentan, ali to je dio osobnosti i karaktera. Mediji ga zato uzimaju više sebi, bolje rečeno uzimaju ga na „zub“, ali ja vjerujem da se on može nositi s time i da će ostati onakav kakvog ga mi znamo i doživljavamo. Kao velikog, korektnog, odgovornog i humanog čovjeka. Svaki čovjek koji ga izbliže upozna, jednostavno ga zavoli i drag mu je.
Što bi poručio svojim sugrađanima, a i vršnjacima za predstojeći blagdan Uskrs?
Svim svojim sugrađanima u Kotor Varošu i izvan njega, svim župljanima, vjernicima, prijateljima i vršnjacima bih poželio sve najbolje za predstojeći blagdan Uskrs. Da budu okupljeni u svojim obiteljima i da se međusobno vole. Da proslave svetkovinu Uskrsa, kao blagdan našeg osobnog i zajedničkog mira, dostojanstva i pobožnosti. Da budemo jedno i da ne prestajemo ići na misu.
Imaš li još nešto nadodati za čitatelje Kotorvaroškog glasnika?
Sve čitatelje Kotorvaroškog lista najsrdačnije pozdravljam i želim da ga svi rado uzimaju i čitaju i ne samo ovom prigodom, kad sam ja bio gost. Hvala i vama fra Stipo, što ste me se sjetili i pozvali da budem sugovornik u našem zavičajnom glasniku i želim da on bude naša poveznica, kao što to i jest sve ovo vrijeme. Sve najbolje želim i još jednom hvala svima.

Razgovarao fra Stipo Karajica

Povratak