Dani kotorvaroških Hrvata
Datum: 24.8.2009.
Kotor Varoš ima 26 živih svećenika i 32 redovnice iz tri katoličke župe u kojima je prije rata živjelo oko 11. 000 Hrvata. Sada ih je samo oko četiri stotine i to uglavnom starijih
U povodu blagdana Uznesenja Blažene Djevice Marije i Sv. Roka u Kotor Varoš su sa svih strana svijeta došle tisuće kotorvaroških Hrvata, osobito oni prognani i raseljeni. Došli su i hodočasnici iz raznih mjesta, naročito iz jajačkog i banjolučkoga kraja. Predvođeni svojim župnim vikarom fra Vinkom Jelušićem, iz šezdeset kilometara dalekog Podmilačja, preko brda i planina, pješke je došlo preko pedeset osoba. Među mladim framašima, djevojkama i mladićima koji su došli bosi, bio je i jedan čovjek sa sedamdeset i četiri godine, dvoje-troje s blizu sedamdeset godina, te nekoliko osnovnoškolske djece. Iz Kaptola kod Požege stiglo je četrdeset članova Udruge raseljenih Hrvata kotorvaroške doline.
Misu uočnicu 14. kolovoza u župi Sokoline, uz župnika fra Marka Bandala i druge svećenike, predvodio je kotorvaroški župnik fra Pero Karajica. Sutradan, na blagdan Uznesenja Blažene Djevice Marije, jutarnju sv. misu predvodio je župnik iz Podmilačja fra Zoran Mandić, a pučko euharistijsko slavlje doktorant novinarstva u Beču fra Drago Bojić, uz koncelebraciju desetak kotorvaroških svećenika i u sudjelovanju mnoštva Gospinih štovatelja. Fra Drago je u propovijedi istaknuo da je Bog po Mariji promijenio svijet jer je ona u svojoj jednostavnosti, poniznosti i skromnosti, čistoći i nevinosti u najširem smislu riječi, kao djevojka i majka, spremna na odricanje i žrtvu, dopustila da Bog uđe u njen život i da u njenom životu Bog bude u prvom planu, prvi. Kriza u svijetu, osobito kriza vjere, baš je zbog toga što je u njemu sve manje osobina Blažene Djevice Marije i sve manje Boga ili je on negdje na zadnjem mjestu. Odlazeći iz Sokolina prema petnaestak kilometara udaljenom Rokovu groblju, puk je pjevao pjesmu: „Gospe naša, Mala i Velika, slavit ćeš se dok je katolika“.
Na misi uočnici na Rokovu groblju fra Drago Bojić je rekao da je sv. Rok simbol i znak identiteta svih kotorvaroških Hrvata. Na sam blagdan Sv. Roka, 16. kolovoza, jutarnje euharistijsko slavlje na Rokovu groblju predvodio je fra Marko Bandalo, a pučko, uz koncelebraciju petnaestak svećenika i više tisuća vjernika, vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić. On je u propovijedi istaknuo kako je sv. Rok, njegujući bolesne od kuge, i sam od nje obolio, a zatim se osvrnuo i na kuge današnjice: „Svako vrijeme ima svoje kuge. Današnja kuga je činjenica da čovjek ne voli život. Donose se čak i zakoni da se smije manipulirati sa začećem i ubijati nerođeno dijete. Pri tom se ne vodi briga o posljedicama, o raznim traumama majki, a traume doživljavaju čak i liječnici koji čine pobačaje. U vrijeme komunizma takvi liječnici su bili raspoređivani po krajevima u kojima je hrvatski živalj bio u većini. Oni su po zadatku nagovarali Hrvatice – katolkinje na to zlo“, rekao je kardinal.
„Druga kuga današnjice je gubitak osjećaja za sveto. Ništa nije grijeh. Sve se smije. Važno je da nešto koristi, važno je uživati. To je kuga koja čovjeka rastače u njegovu dostojanstvu, veličini i ljepoti. Čim čovjek pogazi ono što je sveto, on je u opasnosti. Od te kuge danas nema gore. Ali, uz nadnaravne svetinje postoje i naravne: rodna gruda, rodni kraj, obiteljska kuća. Neprijatelj svetinja prvo to uništava. Tko prodaje svoju roditeljsku kuću i svoju ćaćevinu, prodaje svoju dušu. Čuvajte svoju očevinu, svetinja je to, ne možeš to procijeniti. Očinska se zemlja ne može procijeniti. Ne mogu se procijeniti suze i znoj kojima je ta zemlja natopljena. To je sveto i to se čuva. Ne smije se profućkati. Rodnog kraja se ne smijemo stidjeti. I na Isusovom križu pisalo je da je Nazarećanin. Nazarećanin je bio i kad je umirao. Ostao je Nazarećanin. Nije sramota niknuti u jednom kraju. Ali je ljepota i draž voljeti svoj kraj, voljeti svoj zavičaj“, poručio je kardinal Puljić.
„Jedna od današnjih kuga je i relativizam. Papa Benedikt na nju često upozorava. To se u Bosni pučki kaže: „Samo je budali svejedno, samo je budali more do koljena“. Ako čovjek imalo misli svojom glavom, onda mora vidjeti da ima nešto što je vrijedno i drugo što je manje vrijedno. Ima što je Božje i ima što je ljudsko. I to dvoje ne treba miješati. Ono što je Božje treba ravnati s nama. Treba znati razlikovati, ali treba znati i poštivati. Svoje voljeti, tuđe poštivati. Osobito ovdje u Bosni i Hercegovini, gdje živimo jedni s drugima i drugačijima, treba s ponosom svoje živjeti, a tuđe poštivati. Nije dijalog u tome da ja svoje zaniječem, već u tome da iz svoga uvjerenja s poštovanjem drugoga upoznajem i da sebe predstavim. Tako želimo graditi suživot i toleranciju, a ne jedni na račun drugih. Mogu ljudi kako hoće, ali ne će dokle hoće. Božja je zadnja.
Kuga današnjeg vremena je i beznađe, kriza. A pogledajte koliko je zemlje neobrađene. Nema posla. Živimo u takvom vremenu gdje je često dovoljno da doneseš osobnu kartu da ti je službenik pročita, vidi tko si i kaže: „Za tebe nema posla“. Živim ja na ovoj zemlji i vidim što se radi. Ne može se tako graditi sretna budućnost. Jadna je država koja svoje građane ne voli. Trebamo graditi takvu državu u kojoj će svaki čovjek biti vrednovan i koji će istinski moći na svojoj grudi živjeti“, istaknuo je kardinal Vinko Puljić.
„Nema gore kuge od mržnje koja se uvukla. Nitko ni s kim ne može. Svi smo postali ježevi. Ne možeš se primaknuti, odmah se nagrdiš. Što smo takvi postali? Branimo se da su to posljedice rata. I prije su ljudi živjeli teška vremena kad se, u ime nekakvog viška, odnosilo sve iz kuće, ali se opet živjelo s pouzdanjem u Boga. Zašto smo izgubili tu nadu i pouzdanje u Boga?“ zapitao se kardinal te nastavio: „Kriza je zato što su ljudi postali pohlepni. Žele potrošiti više nego što imaju. A ako nema, onda kradi i ubijaj. I čudimo se što je nemoral u društvu. Treba vratiti Božji zakon u društvo. Oteto je prokleto. Nikad nema sreće onaj tko otima. Božja je ona koja čovjeka upravlja i vodi pravim putem. Ako nas Božja vodi, tada ćemo izliječiti kugu. Ne smijemo radi tijela izgubiti dušu. Po Božjem zakonu treba se brinuti i za dušu i za tijelo. Želim da ovaj naš pohod sv. Roku bude poticaj da se učimo od sv. Roka kako kršćanski živjeti, kako istinski svetinje čuvati, kako istinski ne izgubiti pamet pokraj svega što vidimo ludo. Mene moja vjera treba učiti i na pravi put upućivati. Zato želim da zagovor sv. Roka pomogne nam da se vratimo kući s pouzdanjem u Boga, radosnijim životom vjere, životom sloge i zajedništva, da jedni drugima praštamo, jedni drugima gradimo bolju budućnost utemeljenu na Božjem zakonu“, rekao je kardinal Vinko Puljić.
Na kraju misnog slavlja župnik fra Petar Karajica predao je kardinalu Puljiću dvije knjige: „Katolici u kotorvaroškom kraju“ pok. dr. Ante Kovačića i „Rječnik hrvatskog jezika“ koji je uredio prof. dr. Ivo Pranjković, rođen u Kotor Varošu kao i dr. Kovačić.
Potom se župnik Karajica oprostio od Kotorvarošana, jer odlazi za župnika u Dobrinju u Sarajevu. Kardinal mu se zahvalio za sve učinjeno u Kotor Varošu gdje je uz pomoć svoje subraće fra Mate Sarafa, fra Zorana Mandića, fra Vinka Markovića i fra Marka Bandala obnovio župne crkve u Kotor Varošu, Sokolinama i Vrbanjcima, obnovio 18 kapelica na grobljima i postavio devet zvona, od kojih su četiri nova. Sa suradnicima je izdavao renomirani župni dvomjesečnik Glasnik kotorvaroškoga kraja, koji će izlaziti i ubuduće.
Euharistijskom slavlju nazočili su gospodin Davor Čordaš, dopredsjednik RS-a, i Ilija Marić, potpredsjednik Skupštine općine Kotor Varoš. U organizaciji ovog slavlja sudjelovali su: Udruga raseljenih Kotorvarošana iz Kaptola kod Požege i Zagreba, te Sveti Rok i Naša nada iz Kotor Varoša.
Na noćnom malonogometnom turniru sudjelovalo je šesnaest ekipa. Pobijedila je ekipa „Grgići“ iz Zabrđa. U dječjem malonogometnom turniru sudjelovalo je šest ekipa. Pobijedili su „Jukići“, a od devet ekipa odbojke pobijedila je „Frama“ iz Podmilačja. Na Rokovo je održan posebni malonogometni turnir osam ekipa u Podbrđu. Pobijedila je ekipa „Stock Meša“.
Kotor Varoš ima 26 živih svećenika i 32 redovnice iz tri katoličke župe u kojima je prije rata živjelo oko 11. 000 Hrvata. Sada ih je samo oko četiri stotine i to uglavnom starijih. U župi Sokoline ne živi nitko. Mnoga hrvatska sela više ne postoje. Takva sudbina zadesila je npr. u župi Kotor Varoš i selo Bilice koje je prije rata imalo oko 165 kuća. Prometni znakovi u Kotor Varošu svugdje su ispisani ćirilicom. Premda povratka gotovo uopće nema, ipak nostalgični dolazak tisuća prognanih i raseljenih kotorvaroških Hrvata za blagdane Gospojine i Rokova govori koliko oni vole svoj rodni zavičaj i da bi u poboljšanim političkim i ekonomskim okolnostima bili spremni i vratiti se. U svakom slučaju, sve igre još nisu odigrane, sve molitve nisu izmoljene niti su sve pjesme otpjevane.
Stipo Marčinković
Povratak