Rođendan

nekad i sad

Sjeverno-zapadna Bosna, obronci Uzlomca, selo Bilice, ljeto gospodnje 1969.  I  to u pravom smislu riječi ljeto, jer upravo je bio kolovoz na izmaku. Mjesto za koje su znali oni koji su ovdje živjeli i oni koji su mogli pješice doći da vide to mjesto.  A ti koji su ovdje živjeli prije bih se moglo reći ovdje patili, nego živjeli ipak za bolje nisu znali. Da su znali možda i ne bih živjeli držeći se one „budala živi gdje se rodio, pametan gdje mu je bolje“,  međutim oni su živjeli. A živjela je tu i jedna mlada žena, ta mlada žena je moja majka sa trbuhom do usta, živjela i radovala se svakom danu jer je čekala rođenje svoga  prvoga djeteta. Nije mogla znati je li to dijete muško ili žensko, jedino što je mogla osjetiti pod svojim srcem da je živo, nije znala niti ima li sve prstiće ili što drugo, kako danas možemo sve to vidjeti u 2 D, 3D, ili 4 D prikazu.  Isto tako ta mlada žena je došla prije par godina u ovu novu obitelj ostavila svoje roditelje, braću, sestre a došla mužu, svekrvi, jetrvama. A muž toga kolovoza nije bio uz tu mladu ženu koja je morala orati i kopati njive i raskršća. Bio je negdje daleko u svijetu zarađivao dinar za svoju suprugu i djecu koja će doći.
 Mjesto je to gdje se vrijeme ne mjeri, točnije priroda ga mjeri, ustaje se sa suncem i završava sa suncem. Ovdje drugog svjetla nema, ovi ljudi znaju da struja postoji vidjeli su je u Varošu ali kod njih je nema. Kad sunce proviruje iza Oblijaša rađa se novi dan i počinje se sa radom , a završava kada zađe iza Ravana. Ako se nešto u kući još se može napraviti sa lampama, trojka, petica ili osmica tako su se zvale lampe na gaz- petrolej. Nema ovdje struje, a kamoli radija, televizije, ne daj  Bože interneta, mobitela itd. itd.  Nema ovdje električnih strojeva, mašina za veš, perilica suđa, pegla, fena, ništa ovdje nema, Bože Gospode pa kako su živjeli ovi ljudi. A živjeli su i radili, išli do svojih njiva, do svoje zemlje da zasiju, kopaju, žanju, pokose, pokupe i dovezu  doma da mogu preživljavati. A kud su i hodali, vozili nemaju ceste, nemaju niti makadama – đade, hodaju po njivama kako dopuste  jedni drugima. Kruh svoj peku od brašna kojega su samljeli u vodenicama koje su sami gradili po rici, a bilo je vodenica na tom malom potoku sigurno petnaestak komada.  U  svoj toj bijedi živi  i moja majka Luca  radi i Bogu se  moli za neka bolja vremena kojima se nada. A nada se prvenstveno, i uzda u Boga da će roditi živo i zdravo dijete jer puna je strahova zbog toga što je jedno dijete već izgubila. Nada se također  vremenu da ovo čedo koje će donijeti  bude imalo barem malo bolje uvjete za život, nego ona sama i svi njeni suvremenici. Nada, vjera i ufanje to je sve što ovog vrućeg kolovoza ova žena ima. Danas kada sretnemo trudnicu ili pričamo o nekoj trudnici našega vremena 2020. godine  kažemo da ta trudnica čuva trudnoću,  da ne smije ovo ili ono (doktor je  tako rekao). Trudnica moja majka 1969. godine je čuvala ovce, svinje, goveda, ma kakva trudnoća. I to je bio lakši dio čuvanja trudnoće moglo je biti i bilo je i kopanja kukuruza, žetve pšenice ili možda još nekog drugog težeg fizičkog posla. Ta trudnica je trebala također i nekakvu osobnu higijenu, a koje li higijene nema u njihovim kućama finih kupatila, tuš kabina, đakuzija  itd. Ma oni nemaju u kući niti vode hladne a kamoli tople, nema tu niti wc školjke. Vode je na izvoru, na točku , trebaš je svaki dan na obramenici  donijeti, imao je sreće kome je voda bila bliže lakše mu bilo donijeti.  Koja kupaona i wc, išlo se na klozet koji je bio negdje dalje od kuće u njivi uz štalu ili ne znam gdje. Dok je bilo dana pa se vidi može se i do klozeta, ali kad padne noć, kad padne mrak, kiša , snijeg, zima treba doći do klozeta. A još mrak pa nisu svi niti hrabri da hodaju po noći sami vani, budi nekoga da te odvede radi sebe. Sačuvati trudnoću nije bilo lako ali moja majka je sačuvala, pristiglo je i vrijeme poroda, a kad stigne to vrijeme onda se majke upute pješice same u Varoš, da ne bih netko saznao da idu roditi , donijeti novi život na ovaj svijet. Oni koji su bili malo hrabriji i mogli si priuštiti da ih netko iz kuće ili iz sela odveze konjskim kolima to je  bio ogromni  uspjeh.  Došla je moja majka u rađaonu da rodi mene, kako je ta rađaona izgledala nikada i nisam pitao majku ali iz opisa svega do sada sami zaključite kako je izgledala , kakve su bile babice i ostalo  osoblje, koliko su bili osposobljeni, koliko su bili  voljni pomoći, što bi rekli danas na usluzi. Jer tada nije bilo zvona iznad glave da pozvoniš  da sestra dođe,  bilo je kako su htjeli i imali morala i obraza kako bih se tada reklo.  Uvjeti su takvi kakvi  jesu bili oni ovakvi ili onakvi ja sam se rodio kao zdrava i velika beba 4800 g. Danas mlade majke žele da muževi budu prisutni kod rađanja njihove djece, moja majka bila bi sretna da je njezin muž barem znao da je ona rodila, on  niti to nije znao , kakva li bi bila njena sreća da je mogla reći Anto rodila sam sina živoga i zdravoga, ali nije mogla. On je bio daleko od nje kako bih rekli miljama. Tu radosnu vijest nije mogla ona da mu kaže,  netko drugi je to  rekao. Netko  drugi je dobio muštuluk i to saznajući iz pisma koje je stiglo nakon nekoliko dana, možda i tjedana.
Bilo je to  prije samo 51 godinu, ne prije 501. godinu.                                                                                  Kolovoz, 2020,  Mato Stipić
 
 
  Povratak