Kotorvaroška Dolina

Razgovor s fra Perom Karajicom

Datum: 10.11.2009.
Rado bih zapjevao i preporučio svim našim Kotorvarošanima, ma gdje bili, da se sjete pjesme koja kaže „Nema raja bez rodnoga kraja“.

Poslijeratno vrijeme. Godina 1998. Crkva srušena, župna kuća devastirana, prljava, izbjeglice su ju tek napustile. Težak početak. Kada si stigao u župu, kada si to sve vidio? Iskreno, što si pomislio? Jesi li se tad pokajao što si prihvatio doći iz lijepe, mirisne i sunčane Italije?

Da, bilo je to davno, gotovo prije 11 godina. Hladni mjesec studeni snijeg je zapadao na sve strane. Možda nikad kao te godine. Snijeg je bio velik i zima je dugo trajala. Dobro se sjećam da je trebalo gotovo svaki dan čisitti snijeg koji je napadao za razliku od minule zime kada sam samo jedan ili dva puta očistio snijeg od župne kuće do izlazne kapije, vjeronaučne dvorane i glavnog ulaza pred crkvom. Uistinu nikada ne mogu zaboraviti prvi dodir sa župom, lanci na kapiji i na ulazu u župnu kuću, prozori u plastičnoj foliji, a ulaz u ured zakovan daskama. Bilo je pitanje odakle i kako početi. Od fra Mije Raića sam naslijedio crveni Renault 4 kojega je on naslijedio od pok. Fra Ivana Franjića. On se vozio i palio bez ključeva i zato ga nikada nisam ni zaključavao. S njim sam stigavao i u Jajce na sastanke, u Sarajevo, Zagreb, pa sve do Graza. Čak su mi se hrvatski carinici smijali što kao jedan župnik vozim takav auto. Meni to nije smetalo, rado ga vidim po kotorvaroškim ulicama, još je u voznom stanju. Prodao sam ga tj., mijenjao za plugove od traktora 10 cola.

Prvi je dojam 21. studenog bio nezamisliv, a i nezaboravljiv. Misa u vjeronaučnoj sali crkve sv. Leopolda u Zabrđu, 30-ak promrzlih duša u nedavno miniranoj crkvi, moja malenkost i biskupov delegat vlč. Ivica Božinović. Prvi susreti i pozdravi po vrlo hladnom vremenu. Meni se postavljalo stotine pitanja, što i kako raditi s ovom malom šačicom ljudi, poslije jedne velike župe koja je brojila preko 7.000 vjernika na jugu Italije, puna života i mladosti. Najteže mi je bilo doći u župno dvorište i gledati onako spaljenu i porušenu crkvu. Deset dana sam dolazio svaki dan iz Banje Luke, ali nisam imao hrabrosti ući u nju i susresti se s tom stvarnošću srušene crkve. Ipak, s ono malo mladih krenuli smo u čišćenje župne kuće koja je uistinu bila odlagalište svega i svačega. Počeli smo raditi.

 

1. Jesi li pokatkad posustao, poželio sve to ostaviti i otići u neku drugu sredinu i drugu župu?

Odluka za povratak u domovinu s juga tople Italije bila je definitivna već u ljeto 1998., ali samo je pitanje gdje? Moja prvotna želja bila je odlazak u Svetu zemlju koju sam u dva navrata dobro upoznao, a situacija je slična našoj ratnoj, a kod njih još uvijek to tako traje. Bilo je govora o mome odlasku na službu u Sarajevo, Fojnicu, Visoko i Novicijat. Bilo je teško ostaviti poznanike i prijatelje diljem cijele Italije, bilo mi je žao nedovršenog studija ekumenske teologije tj. samo magistarski rad i obrana. Rodna gruda i ljudi koji su u njoj ostali davali su nove impulse za rad jer je to bio izazov početi od ništice i to ne samo ništice nego ispod ništice. Obilazak starih i nemoćnih, slavljenje svetih misa i prijevoz ljudi poslije mise do njihovih kuća, odlazak na različite sastanke humanitarnih organizacija, sastanci u biskupiji i Caritasu… sve je to bilo nešto novo, velika briga, ali i izazov.

 

2 Misliš li da si u nečemu griješio, da si se trebao drugačije postaviti ili ponašati?

Kada gledam minulo vrijeme koje je iza nas - nepunih 11 godina - kada pogledam samo događaje iz župne kronike, mnogobrojna putovanja i različiti susreti s političarima i humanitarnim radnicima, nekako mi izgleda da je to bilo nedavno iako je to dugo razdoblje. Puno se toga događalo na terenu, brzo je to išlo, ljudi su se slobodnije kretali, budila se nada u povratak, neki su se vratili, mnogi navraćaju, sve je to jedan proces koje treba svoje vrijeme, a i ljude koji će ga podupirati. Mislim da sam bio uvijek tu negdje, radujući se svakom napretku kada je u pitanju domoljublje i obnova obiteljskih objekata. Život sa starijima i nemoćnima bio je izazov koji se ne može lako opisati. Mlade je valjalo skupljati i davati im impulse kroz različite projekte, ali nije to uvijek išlo baš glatko. Boravak među ljudima dijeleći njihovu svakodnevicu daje novi impuls za druge pothvate. Posebno nedjeljni susreti bili su veliko osvježenje, a onda proslava Svih svetih, božićni i uskrsni blagdani donosili su novu nadu i novu volju za činiti nešto više. Možda sam u svome radu bio previše bliz siromašnim i osamljenim ljudima jer sam bio jedan od njih, ali to je bio izbor zbog kojeg ni najmanje ne žalim.

3. Da te sada ponovno postave za župnika u K. Varošu bi li istim žarom radio ili bi nešto mijenjao, a ako bi i mijenjao što bi?

Ponekad je dobro da čovjek ne zna što ga čeka danas, a kamo li sutra. Cijeli naš život je nepoznanica koju valja otkrivati, a tako i obveze koje su pred nama. Svijest o velikim poslovima i zadatcima neke može blokirati tako da ne mogu ići naprijed, a s druge strane neizvjesnost koja je pred nama daje volju i elan kako bismo išli naprijed radeći i gradeći jedno novo i bolje sutra. Kada se nešto voli onda ni jedan napor nije težak, a tako je to i u našem svećeničkom pozivu. Najprije treba zavoljeti mjesto i ljude, bez predrasuda i nastojati utkati najbolji dio sebe, svoga znanja i sposobnosti koje nam je Bog dao. To je i najbolji cilj za uspjeh u životu. Ljudima se valja približiti i kao takve prihvatiti, ponuditi sebe i otkriti moguće planove zajedničke suradnje. Znamo dobro da se ljubav širi kada se dijeli i uvjeren sam da kada bi trebao ponovno započeti pastoralno djelovati ovdje, to bi činio istim, a ako ne i većim žarom. Svakako bi bilo određenih korekcija, možda bi nastojao bolje čuvati zdravlje, ali se ne bi štedio i ne bi se bojao teških i odgovornih poslova. Kada je u pitanju naša crkva, prvotna želja i plan mi je bio minimalna zaštita od daljnjeg propadanja, a onda djelomična sanacija i konzervacija. Ipak i Bog umiješa prste u naše planove. Sve je išlo u tom pravcu sačuvati naše svetinje i vjerske objekte od daljnjeg propadanja, a onda nam je Bog dao mogućnost većeg angažiranja i obimnijih poslova uz pomoć dobrih ljudi. Jedan uspjeh budio je novi interes i tako smo išli sve više naprijed. Važno je naglasiti da sam u svome radu imao način i stil djelovanja pok. Pape Ivana Pavla II., a to je: ne čekati da nam ljudi dođu u ured nego ići njima u susret gdje žive i rade. To je razlog zbog kojeg sam na poziv naših župljana puno putovao po zapadnoj Europi, pa čak do daleke Kanade i Australije. Jest bilo naporno i iscrpljujuće, ali su plodovi vidljivi. Svaki put iziskuje veliku žrtvu, svaki moj odlazak među ljude tražio je i teološku pripravu za nastupe pod svetim misama i različitim slavljima. Naši ljudi trebaju od nas svećenika poruku, riječi utjehe i ohrabrenja, informacije sa terena. Takav način života i rada otvara ljudska srca na akciju koja je otvorena za pomoć. Nikad nisam u životu primarno imao cilj nešto uzeti nego najprije nešto ponudi, jer čovjek koji daje, sve više prima.

4.Smatraš li da si mogao još nešto drugačije li više uraditi, ne mislim samo na gradnju crkve?

Sigurno je da se moglo više i bolje raditi. Malo se osjećam krivim što još više nisam bio među ljudima u njihovom svakodnevnom životu i radu, u njihovim kućama, posebno onih koji žive ovdje. Moglo se više vremena posvetiti starima i nemoćnima jer svaki dolazak njima jest novo iskustvo, a oni se osjećaju prihvaćeni i ohrabreni. Žao mi je da nismo organizirali koje hodočašće na naša poznata sveta mjesta, ali imali su lijepih pastoralnih susreta u našemu kraju posebno prigodom proslave Velike Gospe i sv. Roka, slavljenje mladih misa, susret fratara i framaša cijele Bosne u našem kraju, uređivanje našega Glasnika i njegova distribucija diljem svijeta. Ali, moglo se još više.

5. Mladi? Što misliš o mladima župe: sposobni, inertni? Smatraš li da se s njima trebalo više raditi, što bi im savjetovao?

Kada su u pitanju mladi mogu reći da oni jesu jamstvo bolje budućnosti, ali često u njima čuče neotkriveni i neaktivirani talenti, pa tako izgledaju nesposobni i inertni. U susretima sa njima pokušavao sam biti jedan od njih, neke sam im stvari prepuštao na slobodan izbor, ali znamo dobro da mladi uvijek idu putem manjeg otpora, malo truda, a puno uspjeha. Znamo dobro da to nije put rasta niti pravog uspjeha. Činjenica je da većina današnjih mladih žive u nekom svome svijetu sa željom otići negdje, ali malo volje uložiti sebe i svoje snage. Puno vremena provode u nepotrebnim stvarima i tu gube volju i elan za život. S mladima se moglo više raditi na duhovnom polju, ali manjak interesa i na tome ponekad nas pastoralne radnike obeshrabri. Ipak, njima treba biti blizu jer je šiba izgubila svoje mjesto i ulogu u životu i radu. Valja razgovarati, moliti i opominjati.

6. S pravom mogu reći jedan si od rijetkih koji je imao osjećaj za potrebite. Nije Ti bilo teško u toku najveće zime odvući drva, očistiti peć, odnijeti hranu. Jesu li i drugi takvi ili slični i spremni priteći u svaka doba?

Ljubav čini čuda, ljubav prema siromašnom čovjeku je Božji dar. Za nas franjevce koji ove godine slavimo 800 godina od postojanja našega reda uvijek se naglašavala opcija siromašnih jer i sam sveti Franjo sebe je osiromašio i razbaštinio kako bi bio slobodan od zemaljskih navezanosti. Htio je slijediti Krista siromašnoga koji je iz ljubavi prema malenima i grešnicima došao na ovaj svijet. Iz svoga iskustva mogu reći da svaki put kada sam dijelio životne sudbine siromašnih i nevoljnih osjećao sam se jedan od njih a uvijek su dolazili novi putovi kako njima pomoći. Što smo više njima davali, to smo više dobivali s različitih strana. Moramo znati da nas bogati i moćni žele u svoje društvo jer nas hoće iskoristiti, žele se preko nas domoći svojih ciljeva. Mali i siromašni čovjek nema takvih ambicija ni ciljeva, ali biti među njima pomagati im i dijeliti njihovu sudbinu to je samo za one koji su spremni ljubiti takve radi Krista siromašnog. Čak nam je Isus u Evanđelju naredio da takvima moramo pomagati rekavši svojim apostolima ”Dajte im vi jesti”, a da ne spominjemo cijeli niz pouka u blaženstvima koji su jedini put za svakoga kršćanina i vjernika

 

7. Neizbježna tema Glasnik. Što će biti s Glasnikom, hoćeš li i dalje biti aktivan obzirom da si ga Ti i pokrenuo?

Živimo u modernom vremenu, kako je sadašnji Papa rekao mladima, živimo u digitalnom vremenu koje je uklonilo mnoge barijere, stvorilo nove odnose i novi način komunikacije. Svjesni smo da se danas mnogo piše, ali je i pisana riječ danas u inflaciji. S druge strane možemo konstatirati da ljudi više ne koriste olovku, papir, pismo kao metodu komunikacije. Istina je da ono što nije zapisano, nije se ni dogodilo. S radošću možemo reći da je naš Glasnik prvi na području BIH stasao kao župno glasilo, a onda su nikla druga. Zbog toga možemo biti ponosni da kontinuirano izlazi gotovo 11 godina. To je jedan od načina komunikacije s našim ljudima, prijateljima i dobročiniteljima. Za to moram svakako spomenuti i našu web stranicu i veliku i neizmjernu ulogu naše vrijedne Viktorije koja je satima i danima znala čekati informacije, prepisivati i slati u eter u hladnim prostorijama našega župnoga ureda u zgodno i nezgodno vrijeme. Veliki nam je problem bio naći suradnike za pisanje i tiskanje, ali nismo se bojali ostati sami iako su drugi preporučivali da je bolje odustati. Redovito smo izvještavali naše vjernike o dobrim i pozitivnim događajima u našemu kraju, obnovi kuća, povratku ljudi, proslavi blagdana. S nestrpljenjem smo čekali sve to poslati u eter prateći informacije adekvatnim fotografijama. To iziskuje puno vremena i veliki trud zbog kojega ni najmanje ne žalim. Nadam se da će Glasnik i dalje izlaziti i širiti pozitivne vibracije na terenu.

8. Žališ li za čim?

Iako je sam naš Gospodin Isus rekao i proživio istinu: da nijedan prorok nije dobro došao u rodnom kraju, moram reći da je lijepo biti i raditi s našim narodom, a rodni kraj daje nove izazove i traži veću odgovornost za sve što se čini. Jest da naši ljudi znaju to dobro filtrirati i ponekad na svoj način tumačiti naše pastoralno djelovanje i građevnske aktivnosti, znaju ponekada izmisliti i plasirati dezinformacije. Toga se ne treba bojati jer nitko od nas nije anđeo bez grijeha, nego svi smo ljudi. Dobro nam je poznata poslovica koja kaže: Tko radi taj i griješi, ali tko ne radi taj dva puta griješi. Često sam se u svome životu povodio činjenicom da neke poslove valja uraditi sam ne čekajući da drugi preuzme inicijativu.U svome životu i radu iskusio sam i istinitost talijanske poslovice koja kaže: „Tko radi taj jede, tko ne radi taj jede i pije“. Dakle, čovjek ne živi samo da bi jeo i pio, nego da bi nešto u životu i ostvario. Ne mogu zamisliti da netko ne voli ljude ni zemlju u kojoj živi i radi, a niti pastoralnog djelatnika koji ne ostavi vidljive tragove svoje pastoralne nazočnosti u jednoj župi ili kraju. Odlaskom u novu župu ne brišu seuspomenena minulo vrijeme, a čak i pijateljske veze nastavljaju trajanje. Neka zajedničke akcije koje smo vodili na obnovi naših vjerskih objekata u sve tri naše kotorvaroške župe govore o tome što i kako smo radili.

9. Nešto za kraj?                                                                                              

Drago mi je da su mnogi poslovi već privedeni kraju, a kolegama svećenicima iza sebe preporučio bih da i dalje čuvaju i sabiru ovo raspršeno stado, učvršćuju vjeru i nadu onih koji žive u rodnom kraju i dalje bude pozitivne osjećaje i šire pozitivne vibracije u onima koji su daleko i izvan domovine. Žao mi je što sam prilično daleko od našega rodnoga kraja, ali rado pratim događaje u njemu i dalje se radujem svakom napretku. Uvjeren sam da će i dobri Bog i dalje biti uz nas u onome što je dobro, pa sami moramo otkrivati ono što je negativno i nastojati uvijek iznova započinjati biti bliže Bogu i ljudima s kojima živimo. Rado bih zapjevao i preporučio svim našim Kotorvarošanima, ma gdje bili, da se sjete pjesme koja kaže „Nema raja bez rodnoga kraja“.  

Razgovarala Viki                                                                          
 
 
 
 
 
 
Povratak

Izdvojeno

Glasnik broj 115

izašao je novi broj

Datum: 10.5.2017. Pregledaj PDF

Glasnik br. 114

Novi broj Glasnika dostupan je za pregled.

Datum: 27.1.2017. Pregledaj PDF

Anketa

Na šta mjesečno trošite najviše novca

Slika tjedna

slika-tjedna