Postavljan spomen križ u Bilicama

Zahvaljujući vrijednim Bilćanima uopće ne sumnjamo da sve što treba u groblju obnoviti da će se uraditi, a ima još puno toga. Zato i ovdje molimo sve one koji se mogu uključiti na bilo koji način a nisu do sada znali da se radi neka se uključe na opće zadovoljstvo i vlastito ispunjenje.

Dugo se čekalo, ali ipak dočekalo, na zadnji dan mjeseca listopada postavljen, a prvoga dana mjeseca studenog na svetkovinu Svih svetih i blagoslovljen spomen križ u Bilicama za sve one koji su branili svoju domovinu i svoj dom bilo ovdje gdje i podižemo ovaj križ, bilo na nekom drugom mjestu. U toj borbi ostavili su ono što im je najdragocjenije, ostavili su svoje živote, a nama ostavili zadaću da ih se barem sjetimo i posjetimo njihove grobove. Jer to nisu bili neki drugi pokupljeni negdje u kavanama da budu na broju, to su bili naši sinovi, očevi, braća, rođaci, susjedi, prijatelji. Bili su to sve do 23.06. 1992. godine kada je većina njih u najžešćem naletu na ovo selo ostavila svoje živote u obrani svoga doma i svoje obitelji. Neprijatelj je tada bio jači i nisu mogli obraniti, gledali su domove kako im nestaju u plamenu, a nedugo zatim i lica neprijatelja koji su im oduzeli ovozemaljske živote. Mi vjernici vjerujemo da sada gledaju lice Svevišnjega, a isto tako da pogledaju i na nas da li ih se sjetimo. Stoga se rodila ideja kod naših fratara fra Pere i fra Marka, a istini za volju, sve što se radi u našem kotorvaroškom kraju dolazi od njih, da se postavi jedan trajan znak na spomen svima njima, a nama i onima koji će doći iza nas kao podsjetnik na ono što se dogodilo te kobne 1992. Netko je rekao jednom " Što se nije zapisalo kao da nije niti bilo" , a mi znamo da je bilo. Prvi ozbiljniji razgovori su vođeni na blagdan sv. Petra i Pavla baš ovdje u Bilicama kada je ideja i prihvaćena gotovo jednoglasno od svih nazočnih, a bilo nas je u velikom broju. Tada je i osnovan jedan uži odbor na čelu sa fra Markom Bandalom. Da se to ozbiljno shvatilo, vidjelo se odmah nakon nekoliko dana kada su se okupili članovi odbora da se usuglase neki od tehničkih detalja kao što je veličina, vrsta materijala i sami izgled križa. Prve dvije stavke su brzo dogovorene, ali ova treća baš i nije išla. Nije to bila jedina zadaća, sve je to trebalo i napraviti. Kako su svi od užeg odbora trenutno u Zagrebu, logično je bilo da i izvođač bude tu, a opet da bude netko kome neće to biti samo jedan u nizu poslova, već netko iz našeg kraja i kome to nešto znači. Budući da naših ljudi ima svakojake struke kamo god se okreneš, nije bilo teško doći do bravarije Jelušić, vlasnik Dominko Jelušić , koji je sa velikom radošću prihvatio izraditi spomen Križ. Kako nismo treću stavku definirali tj. sami izgled križa uključio se i Dominko sa svojim idejama i došli smo do konačnog izgleda. Križ je bio izrađen prema dogovoru i terminu, samo ga još trebalo odvesti u Bilice, a za to se pobrinuo Ivica Marčinković Sokoljkin , koji se zajedno sa fra Markom i Stipom Davidovićem Pavinim, najviše i žrtvovao oko samoga postavljanja. Vremenske prilike odnosno neprilike nisu im baš išle na ruku, ali želja i volja bila je jača od svega. Na samu svetkovinu Svih svetih osvanuo je u bilićanskom groblju prekrasni križ da dočeka sve one koji će toga dana kao i ubuduće doći i posjetiti ovo sveto mjesto. A Bilćani kao i do sada došli su u velikom broju bez obzira na sve usputne gužve i vremenske neprilike. Ako malo pogledamo i vratimo se nazad u prošlost, vidimo da smo dugo šutjeli a sada odjedanput kao da hoćemo da cijeli svijet zna za naše branitelje pa smo pozvali i Hrvatsku radio televiziju koja je sve to sa svojom kamerom i zabilježila i ovim putem im se zahvaljujemo. Sve nazočne je fra Marko pozvao da se okupimo oko križa da ga blagoslovimo i još jedan puta da nam skrene pažnju na značenje križa. Nakon blagoslova križa pozvao je sve u kapelicu na svetu misu koja također čeka na svoju obnovu. Zahvaljujući vrijednim Bilćanima uopće ne sumnjamo da sve što treba u groblju obnoviti da će se uraditi, a ima još puno toga. Zato i ovdje molimo sve one koji se mogu uključiti na bilo koji način a nisu do sada znali da se radi neka se uključe na opće zadovoljstvo i vlastito ispunjenje.
Sve ovo što sada radimo na neki način je zahvala našim braniteljima i hvala im i slava na vjeke. Međutim, mogli bi nešto učiniti i za sebe, za svoje sinove, kćeri, naša ognjišta također čekaju obnovu. Mogućnosti su nam velike, pitanje je samo volje i želje, a prema razgovorima ovih dana vidio sam da ima pojedinaca koji sve to imaju. Možda zato što znaju da stablo vene ako se odrekne svoga korijena ili pak zato što ih ovaj način zapadnog života guši pa traže negdje spokoj i mir barem u nekoliko slobodnih dana koje imaju. Bilo kako da je, vjerujem da neće dugo proći da se vrate i nešto obnove od svoga doma, oni koji su hrabriji neka idu prvi, a mi koji baš i nismo možda nas oni malo pomaknu sa mjesta da nas bude, možda ne kao prije, ali barem malo više, jer jedino kada se oblaci skupe iz njih kiša pada, a iza kiše dolazi sunce. Razmislimo malo o svemu ovome.

Mato Stipić, Sesvetski Kraljevec Povratak