kOTORVAROŠANIN BISKUP!

Papa Benedikt XVI. imenovao je, 18. prosinca 2008. godine, svećenika banjalučke biskupije mr. Berislava Grgića biskupom prelatom u norveškom gradu Tromsøu, objavila je KTA BK BiH.

Mr. Berislav Grgić rodio se 15. veljače 1960. od roditelja Vida i Mande r. Petrušić u mjestu Novo Selo, župa Kotor Varoš. Pučku školu završio je u Zabrđu kraj Kotor Varoša, srednju u Zadru, a teologiju u Sarajevu na Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji. Zaređen je za svećenika u banjalučkoj katedrali 29. lipnja 1986. Bio je župni vikar u župi Stara Rijeka (1986.), a potom upravitelj župa Kulaši i Ravska. Obnašao je službu župnika u Glamoču 1988., a nakon toga odlazi na studij u Rim na Papinsko sveučilište Gregorijanu, gdje je 12. veljače 1991. magistrirao iz duhovnosti. Školske godine 1991./92. duhovnik je u Nadbiskupskom sjemeništu Zmajević u Zadru, nakon toga suradnik u Caritasu i Vikarijatu Banjalučke biskupije u Zagrebu, a 10. travnja 1995. imenovan je župnikom u župi Budžak (Banja Luka). Ponovno se vraća u Hrvatsku nakon progona cijelog katoličkog i hrvatskog puka s područja Banje Luke 20. kolovoza 1995. Početkom 1996. preuzima mjesto voditelja Hrvatske katoličke misije u Norveškoj sa sjedištem u Oslu, a 1. rujna 2004. postaje generalni vikar Biskupije Oslo te do 2007. biskupski vikar za pastoralnu brigu useljenika. Početkom 2007. prelazi u Njemačku i preuzima upravljanje dvjema župama u nadbiskupiji Freising-München.

Mons. Grgić, imenovani ste biskupom prelatom u Tromsøu u Norveškoj. Što to znači za vas osobno?

Za mene osobno to znači: Ponovno sam se stavio na raspolaganje našoj Svetoj Crkvi te ću sada dragome Bogu i braći i sestrama služiti daleko, daleko, na krajnjem sjeveru Norveške, odnosno Skandinavije i Europe. Tamo su sada moja braća i sestre koji me trebaju.

Imenovani ste biskupom u Norveškoj. Kakvo je stanje duha tamošnjih katoličkih vjernika?

Katolički vjernici čine oko 1,5 % od ukupnog pučanstva Norveške, dakle veća dijaspora nego u nas u Bosni i Hercegovini. Nadalje, ti katolici su podrijetlom iz 150-ak različitih zemalja, tako da je ta zajednica vjernika uistinu jedna, sveta, katolička, a sa svojim pastirima i apostolska Crkva. Iako su razbacani i žive na velikom području, povezani su jedni s drugima, suosjećaju jedni za druge i međusobno se pomažu i obogaćuju. Svima njima je Crkva jako bitna. Prisutnost svećenika, redovnika i redovnica im je velika utjeha i pomoć. Tako je po cijeloj Norveškoj. A kod mene, na krajnjem sjeveru Norveške je još veća dijaspora. U tom dijelu Norveške, na prostoru od 175.618 km² živi oko 460 tisuća stanovnika. Katolika je 2.175 (službena brojka) iz 50-ak različitih nacija. Grad Tromsø ima oko 60-ak tisuća stanovnika, a župa Tromsø ima 540 katolika. Najbliža župa od sjedišta biskupije je udaljena 240 km, najudaljenija 700 km. Zimi je tamo od 21. studenoga do 15. siječnja samo noć (polarna noć), sunce ne izlazi. Ljeti je tamo od 15. svibnja do 15. srpnja samo dan (polarni dan), sunce ne zalazi, sunce se na nebu (ako je lijepo vrijeme) vidi 24 sata. Možeš si misliti kako će mi biti tamo u zimi, a kako pak (lijepo) ljeti. Ja već sljedećeg ljeta želim pohoditi sve moje župe kojih je (samo) sedam, susresti se sa svećenicima, pastoralnim vijećnicima i drugima koji su u župama angažirani. U cijeloj prelaturi je 9 svećenika. Od njih devet jedan je Norvežanin, jedan je Njemac a sedmorica su Poljaci. U Tromsøu je i najsjeverniji karmel na svijetu (samostan časnih sestara karmelićanki). Osim karmelićanki tamo djeluju i sestre sv. Elisabete. Većina časnih sestara su Poljakinje, jedna je iz Češke, a ako sam dobro razumio jedna od sestara je Njemica, ili je pak rođena u Njemačkoj.

Potječete iz banjolučkog kraja, iz Bosne i Hercegovine te vaše imenovanje biskupom puno znači i za sve stanovnike ovoga kraja. Planirate li doći uskoro u ove krajeve?

Pokušat ću u tijeku 2009. godine pohoditi Banju Luku i možda rodni kraj Kotor Varoš u nadi da će mi to biti moguće. Najprije pak želim pohoditi sve župe svoje nove biskupije (prelature).

Proživjeli ste s našim narodom i dio rata, te veliki egzodus 1995. godine. Vjerujete li da je još uvijek u prazna mjesta u Krajini moguć povratak?

20. kolovoza 1995. sam protjeran iz Banja Luke sa mnoštvom drugih naših Hrvata katolika iz tih krajeva. Ja osobno nisam vjerovao, a ne vjerujem ni sada, da će biti većega povratka našeg protjeranoga naroda na svoja prvotna ognjišta. Predugo je trajalo i još traje vrijeme njihova egzodusa!

Koliko snaga vjere uopće utječe na ponašanje ljudi, osobito onih koji su izbjegli iz župa kao što su Kotor Varoš ili Budžak, gdje ste vi bili župnikom do te nesretne 1995. godine?

Oni vjernici koji su s Crkvom bili povezani i koji su svoju vjeru živjeli u Kotor Varošu ili u Budžaku, odnosno u svojim rodnim župama, ti vjernici su pronašli put u svojim novim sredinama do mjesnih župa i uspostavili su kontakt s tamošnjim svećenicima i opet prakticiraju svoju vjeru. O mnogima se u novim sredinama mogu čuti jako pohvalne riječi. Ovo posebno vrijedi za srednju i stariju generaciju našega naroda. Mladi su u vjeri nesigurniji. Ali, doživio sam i ovoga: neki naši vjernici su katkada zbunjeni u svojim novim sredinama jer ne uočavaju bitnu razliku između nas katolika i protestanata. Oni koji su bili pravi vjernici, odani Bogu i Crkvi, a takvih je puno, ostali su i u novoj sredini vjerni Bogu i Crkvi i postali su obogaćenje župama u koje su pristigli.

Imate li kontakta sa župom svoga rođenja, s Kotor Varošom?

Kontakâta je u zadnjih petnaestak godina bilo jako malo s moje strane, ne samo s Kotor Varošom nego i sa cijelom crkvenom metropolijom u BiH. Kažem jako malo, ali ipak sam s biskupom Franjom Komaricom i nekim kolegama svećenicima iz Banje Luke bio u kontaktu. Dolazio sam u Banja Luku nekoliko puta, bio sam jednom u Sarajevu i Zenici, u Zagreb sam dolazio svake godine. Svih ovih godina sam bio koncentriran na pastoralni rad s povjerenim mi narodom.

Bili ste odgojitelj, studirali duhovnost. Kako uopće ocjenjujete duhovnu situaciju ljudi na Zapadu danas?

Susreo sam puno dobrih i pravih vjernika među Nijemcima već i prije rata, susreo sam puno dobrih vjernika Norvežana i puno dobrih vjernika iz različitih nacija u Norveškoj, a u zadnje dvije godine opet sam susreo puno dobrih vjernika u Njemačkoj. Duhovna situacija ljudi u Katoličkoj crkvi na Zapadu je, po mome sudu, dosta dobra. Vjernici su otvoreni promjenama. Oni žele da opća Crkva, posebno naše vodstvo u Rimu još više pazi na to da se ono što je u Evanđeljima zapisano, da se to u Crkvi istinski i živi. Svi svećenici, redovnici i redovnice, uključujući i sve biskupe, svi su pozvani živjeti po uzoru na Krista. Tu želju sam osjetio kod mnogih na Zapadu.

Vaša poruka ljudima, povratnicima u banjolučkom kraju.

“Nema raja do našega kraja“, kaže jedna (bećarska) pjesma. Ja sam Oslo, a sada i München doživio kao svoj kraj, ne da sam na kraju svojih snaga ili na kraju svijeta, već kraj gdje sam služio Kristu i braći i sestrama. Stoga moja poruka: Ako je netko odlučio opet u svoj stari kraj, sretno i blagoslovljeno!, ako je netko odlučio ostati u novom kraju, sretno i blagoslovljeno!

Puno Vam hvala za razgovor za Glasnik Kotorvaroškoga kraja.

Hvala i vama uz srdačan pozdrav svim čitateljima Kotorvaroškog glasnika. Poseban bratski pozdrav upućujem svim našim dragim franjevcima (ujacima) i časnim sestrama porijeklom iz naše kotorvaroške župe. Svijet bi bio puno siromašniji bez Kotorvarošana.