Četverostruka proslava u Kotor Varošu u BiH

Kod župne crkve su ( s lijeva ) fra Stipo
Karajica, fra Marko Kovačić, fra Pero Karajica i fra Miro Martin
Relota.
 



U župama Kotor Varoš i Sokoline u BiH od 14. do 16. kolovoza održana je četverostruka proslava: 50. obljetnica svećeništva fra Marka Kovačića i 25. obljetnica svećeništva fra Pere i fra Stipe Karajice i fra Mire Martina Relote te svetkovine Uznesenja BDM u Sokolinama i Sv. Roka na Rokovu groblju u Kotor Varošu. Prva trojica jubilaraca su Kotorvarošani, a četvrti je sadašnji župnik i gvardijan u Fojnici rodom iz Busovače. Obje obljetnice svećeništva svečano su proslavljene u nedjelju 14. kolovoza u župnoj crkvi Male Gospe u Kotor Varošu. Koncelebrirano misno slavlje predvodio je najstariji kotorvaroški franjevac, zlatomisnik fra Marko Kovačić, a propovijedao je pomoćni banjalučki biskup dr. Marko Semren. Koncelebriralo je petnaestak svećenika među kojima su bili i definitori Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Vinko Sičaja i fra Zdravko Dadić. Liturgijsko pjevanje predvodio je župni zbor sv. Petra i Pavla iz Kaptola kod Požege pod ravnanjem Josipa Praiza koji je podrijetlom iz Kotor Varoša, kao i više pjevača iz spomenutog zbora. 
 
Biskup Semren je u propovijedi, između ostaloga, rekao: „Dragi slavljenici, svjestan sam da vaši jubileji sadrže poruku koja je toliko duboka i bogata da je ja ne mogu ukratko izložiti. Svjestan sam da se bogatstvo života ne može potpuno izreći i opisati, jer imamo izravan pristup samo vidljivoj strani ljudskoga života, a područje nevidljivog je veće i šire. Vjerujem da je u vašem 50 i 25- godišnjem svećeničkom životu uvijek bila prisutna misao vodilja koju ste kao mladomisnici napisali na svojim spomen-sličicama.Zahvalni smo Bogu što postojite, što vas je Bog stvorio i nama darovao. Vi ste od Boga dobivene darove umnažali tako što ste ih davali drugima. Ljudski je život dar i on može uspjeti samo u ljubavi, to jest u nesebičnom darivanju. Dragi slavljenici, vjerujem da ste svjesni kako su darovi izvor obveze i odgovornosti. Podsjećam vas da Crkva nalaže svećenicima da Krista vjerno nasljeduju. Svećenik je Božji čovjek koji potpuno pripada Bogu, koji je ispunjen Duhom Božjim i posjeduje karizmu Duha Svetog. Sv. Pavao piše svom učeniku i suradniku Timoteju: 'A ti, čovječe Božji, teži za pravednošću, pobožnošću, vjerom, ljubavlju, postojanošću, krotkošću! Bij dobar boj vjere…!' Svećenik je čovjek među ljudima. On je čovjek Božje riječi, u ime Krista vrši poslaničku službu. Svećenik je čovjek opraštanja. On je prijatelj Kristov,  čovjek euharistije, prorok Božji, „čovjek izabran između ljudi“, koji je 'postavljen na korist ljudima u njihovu odnosu s Bogom, da prinosi i darove i žrtve za grijehe, i za narod i za samoga sebe'
 (Heb 5,1-3). Za Franza Kamphausa idealni svećenik sam proživljava ono što čini i naviješta.
            Papa Franjo naglašava kako sukus svećeničkome životu daje spremnost da, poput Mojsija, pusti nek mu plamen neizgorivoga grma spali karijerističke ambicije i/čežnju za moći te da bos kroči zemljom, kloneći se hladne strogoće i površnosti koja teži svidjeti se svima. Našavši Isusa Krista kao konačnu istinu svoga života, svećenik ne čezne za ovozemaljskim častima i vezivanjem vjernika uz sebe, nego nastoji živjeti srcem i djelom siromaha. Svećenik, utvrđivan jednostavnom vjerom naroda Božjega i u zajedništvu konkretne Crkve, služi ljudima u njihovu susretu i prijateljstvu s Kristom. Boreći se protiv narcisoidnosti i svećeničke zavisti, svećenik služi zajedništvu koje je jedno od imena za Milosrđe. Zadnja svrha svećeničkoga služenja je da u ostvarivanju Kraljevstva Božjega nalazi svoju radost i temelj svoje nade.“
Biskup se detaljno osvrnuo na pročitane biblijske odlomke: Jer 38,4-6.8-10; Heb 12,1-4; Lk 12,49-57. Imajući te odlomke na umu, govorio je o vjernosti svećenika i vjernika. Istaknuo je kako je „vjeran onaj čovjek koji ostaje kod onoga što je rekao, obećao ili učinio. Kad je pošao jednim putem, ne napušta ga lako, ustrajava u njemu unatoč poteškoćama. Kad je nešto odlučio, ne odstupa od svoje odluke. Vjeran čovjek je hrabar, nepokolebljiv, pouzdan i nikad druge ne ostavlja na cjedilu. Ne boji se prijetnji, ne uzmiče pred progoniteljima i ne plaši se žrtava, pa čak ni smrti.“ Takvi su bili proroci među kojima se osobito ističe prorok Jeremija, o čijoj sudbini je Biskup detaljno govorio. Govorio je i o „ognju“ koji je Isus, prema evanđelju, bacio na zemlju. Radi se o ognju ljubavi. Ljudi su bića koja se mogu zapaliti tim ognjem. Taj oganj može početi gorjeti u drugom biću.
 
„Kod većine ljudi koji žive srcem možemo otkriti kako je njihov oganj zapalio netko drugi, netko tko je već gorio istom vatrom. Iskra mora vrcnuti u srcima. Svatko od nas mora se pustiti zagrijati od plamena koji je Krist upalio. Evanđelje je rođeno od neizmjernog žara i povjereno je „oduševljenima“ radi Kraljevstva Božjega. Bilo koju ulogu vršili u Crkvi, nužno je da pokazujemo pravu oduševljenost za Boga i za ljude 'koje On ljubi'. Ako Bog ne užari srce svećeniku, ako Bog nije sve za svećenika, svećenik ne kaže ništa o njemu, iako mu je uvijek u ustima.
 
U svom dosadašnjem životu i radu, rekao je biskup Marko, naši su slavljenici nalazili snagu u današnjim misnim čitanjima i u svojim svećeničkim geslima iz kojih proizlazi poruka: „Kako bismo se mogli umoriti, kad naviještamo - nosimo Krista koji ispunja, nosi nas“. Naši jubilarci danas nas pozivaju na nasljedovanje Isusa Krista i potiču: 'Sjećajte se svega puta kojim vas Gospodin, Bog vaš, vodio!' (Pnz 8,2) i recite hvala Kristu na svemu što je bilo i Da  svemu što će biti.
 
Dragi slavljenici, živjeli, i neka vas Duh Božji vodi i dalje u vašim svećeničkim životima u služenju Crkvi na hvalu Bogu i dobro čovjeka“, rekao je biskup Semren.
 
Nakon misnog slavlja, ispred i oko župne crkve na objedu je bilo oko 1600 Kotorvarošana.
Tijekom dana u župu Sokoline, koja je od Kotor Varoša udaljena oko sedam kilometara i u kojoj više nitko ne živi, stigla je jedna veća grupa mladih hodočasnika iz Jajca i Podmilačja koji su propješačili put od 60- tak kilometara, preko planine Ranča, dubokog kanjona rijeke Ugra i sjevernih obronaka Vlašića.
U popodnevnim satima u Sokolinama je slavljena misa uočnica Uznesenja BDM. Bio je to treći dan trodnevnice koju su predvodili fra Pero Karajica, fra Zoran Mandić i fra Mišo Sirovina.
 
Koncert Miroslava Škore pod motom Zahvala Gospi Sokoljskoj održan je na livadi u župnom dvorištu, pod ogromnim šatorom koji je bio uređen poput velike sportske dvorane. Na koncertu je bilo oko 2.500 osoba, a nije bilo ni jednog incidentnog slučaja remećenja javnog reda i mira. Fra Pero Karajica rekao je da su pod šatorom kotorvaroški Hrvati bili „jedno srce i jedna duša“.
Na svetkovinu Uznesenja BDM, zaštitnice Sokolina, misu u 9 sati predvodio je novi kotorvaroški župnik fra Zoran Mandić, a pučku u 11 sati fra Marko Kovačić. Koncelebriralo je desetak svećenika. Liturgijsko pjevanje predvodio je župni zbor iz Kaptola kod Požege.
Fra Marko je u propovijedi istaknuo kako je od početka Crkve među kršćanima bila živa vjera u slavno Uznesenje Marijino. Ono što su kršćani stoljećima vjerovali, papa Pio XII. svečano je potvrdio i 1950. godine proglasio  vjersku istinu o Uznesenju BDM. U tajni Uznesenja izraženo je kako je čovjek pozvan na vječni život. Marija nam je snažna i uspješna zagovornica kod Boga. Njoj nisu strane patnje, brige, nevolje i napori ljudskog života. Marija brine za ljude koji su potrebni njezine pomoći. Marija je iskusila patnje, boli i nevolje života. Ona zna kako mogu biti teški životni križevi i nevolje. Iskusila je gorki okus ljudskih suza. Stoga se njoj uvijek možemo obratiti, podijeliti s njom naše radosti, ali i boli i žalosti, uvjereni da nas ona razumije i da će nam pomoći. Fra Marko je naveo primjer Marijinog zagovora kad su neki ljudi jednoj majci ukrali muško dijete s nakanom da ga oslijepe i s njim prose. Ali, uspjela ga je kupiti jedna žena. To dijete je postalo svećenik. Na jednom hodočašću u Lurdu taj svećenik je pričao o svojoj sudbini. Među slušateljima je bila i njegova majka koja je, uz Marijinu pomoć, sina prepoznala po madežu na ruci. Marija se brine za svoju djecu, osobito za one koji su se pokolebali u vjeri, zvanju i krepostima. Najviše se zauzima za umiruće koji su na rubu vječne propasti, rekao je fra Marko. 
U popodnevnim satima na Rokovu groblju u župi Kotor Varoš misu uočnicu predvodio je fra Pero Karajica koji je spomenuo kako je u župi Kotor Varoš 1991. godine, kada su on i fra Stipo Karajica slavili svoje mlade mise, bilo 43 vjenčanja. Danas je stanje potpuno drugačije. Stoga se  fra Pero pitao ima li šanse da se promijeni sve ono što je teško u dušama nazočnih. U njihovim dušama su njihovi zavjeti i prolivene suze. Na njihovim rukama primijetio je žuljeve dobivene od tjelesnog rada. Svoje žrtve, strahove i planove, neprospavane noći, želje i vapaje, zaufane molitve želimo danas prikazati dobrom i milosrdnom Bogu i našem zaštitniku svetom Roku, za se i za sve one koji su u vezi s nama. Molimo BDM i sv. Roka da nam pomognu ne - riješiti sve - nego iz dana u dan nositi i rješavati tjelesne i duševne boli, patnje i nevolje i padove. Imamo pravo i Boga uključiti u svoje planove. Od BDM Marije učimo moliti i kršćanski živjeti. Učimo se bratskoj ljubavi i   kršćanskoj solidarnosti u ovoj godini Božanskog milosrđa. Neki od vas, u ovom ratu za ovo mjesto su dali svoju krv, neki su darovali život, a neki još uvijek trpe posljedice progonstva. U svemu neka bude Božja volja. Treba imati povjerenja u Boga. U kancelariji jednog uglednog i pobožnog poduzetnika stoji natpis: 'Bože, ako ja tebe, zaposlen oko zemaljskih briga i poslova, zaboravim, nemoj ti mene zaboraviti'. Ali nemoj ni ti Boga zaboraviti. Koliko u svojim planovima i željama, mukama i patnjama računamo na Boga? Dobro bi bilo reći Bogu da nam je u svemu potreban. Potrebna nam je Božja pomoć, ali i pomoć jednih drugima i oslonac jednih na druge. Ne daj Bože da jedi drugima, umjesto na poticaj, budemo spoticaj. Molimo Boga da nas ne zaboravi, osobito u teškim i mučnim trenucima života, ali i mi ne zaboravimo njega. Potrebni su nam dobri međusobni odnosi kojih nema bez dobrote, ljubavi i praštanja. Nemamo pravo nikoga prekrižiti. Pokajanje je velika stvar za kršćanina. Fra Pero je spomenuo kako je sv. Rok nakon dugog boravka izvan svog zavičaja, odlučio se vratiti svojoj kući. Spomenuo je kako se i njegov kolega fra Miro Martin Relota iz Italije vratio u Bosnu nakon 25 godina. Čestitao je onima koji se vraćaju ili se namjeravaju vratiti u svoj zavičaj. Čestitao je svima koji Boga uzimaju za svoga životnoga suputnika i onima koji se ne boje života, koji se ni križeva ne boje. Spomenuo je kako je sv. Rok, vraćajući se u svoj zavičaj, dospio u petogodišnji zatvor. Ozbiljno je shvatio Božji poziv da služi drugima, osobito slabima i bolesnima. „Svi koji smo došli ovdje sa svojim željama i planovima, patnjama i nevoljama, nastojmo kroz život ići tako da nam Božja riječ bude orijentir. Potrebno je računati na Božju milost, ali imati i ljubavi prema braći ljudima, rodnoj grudi i svojoj domovini.“ Fra Pero je naveo primjer kako je neki mladić postao redovnik da bi spasio sebe i svoju dušu. U samostanu je bio revan i pobožan, ali vremenom je njegova pobožnost ohladila. U međuvremenu mu je umrla majka. On se uplašio. Nije više mislio na sebe, nego se molio za spasenje duše svoje majke. Jednog je dana imao viđenje kako se na posljednjem sudu nalazi na lijevoj strani s odbačenima, a njegova majka na desnoj strani s pravednicima. Kad ga je majka ugledala, povikala je: 'Otkud ti, Sine moj, među optuženima? Zar nisi otišao među redovnike da spasiš svoju dušu? Nesretniče, što si učinio od tolikih milosti koje ti je Bog udijelio?' Kad je viđenje iščezlo, mladić je drhtao od straha i odlučio je promijeniti svoj život. Postao je toliko prerevan da su ga odvraćali da ne bude toliko strog prema sebi. On je odgovarao da je i to malo što čini. Ako nisam mogao podnijeti pogled svoje majke koja me prekorila, kako ću se na sudu pojaviti pred Bogom i njegovim licem? Stoga budimo odgovorni za darove koje nam Bog daje. Istina, Bog je milosrdan, ali je i pravedan.“ Na kraju je fra Pero izmolio prelijepu molitvu sv. Vinka.
U večernjim satima u Sokolinama je Ivan Zak održao dobrotvorni koncert.
 
Na svetkovnu Sv. Roka misu u 9 sati na Rokovu groblju predvodio je župnik Sokolina i Vrbanjaca fra Juro Tokalić, a pučku u 11 sati predvodio je fra Stipo Karajica. U misnom slavlju sudjelovali su hodočasnici koji su autobusima ili autima došli iz jajačko-pougarskog i banjalučkog kraja. Liturgijsko pjevanje predvodili su domaći pjevači, uz harmonijsku pratnju Vinka Jelušića.
Na svakoj od pučkih misa sudjelovalo je po tri do tri i pol tisuće kotorvaroških Hrvata.
Župnik fra Zoran pozdravio je nazočne istaknuvši zajedništvo koje se osjeća na Rokovu groblju. A župnik Sokolina i Vrbanjaca fra Juro Tokalić blagoslovio je hodočasnike iz Jajca i Podmilačja.
Fra Stipo Karajica je na početku misnog slavlja rekao da su ovo najljepši dani u Kotor Varošu i da je kotorvaroška dolina satkana od najljepših dragulja, bisera, a to su kotorvaroški Hrvati, koji su danas razasuti diljem svijeta te svojom mladošću, ljepotom, molitvom i pobožnošću uljepšavaju, začuđuju i zadivljuju kršćanski svijet u mjestima svog boravka. Ova najljepša tri kotorvaroška dana, od pamtivijeka doživljavana i proživljena, zaključimo s liturgijskim slavljem te preporukom i zagovorom, zaštitom i blagoslovom odozgo, da Bog, po zagovoru sv. Roka, svaku vašu molitvu, zavjet i žrtvu tolikih prijeđenih kilometara usliši i da ponesete odavde snagu, ljepotu, dobrotu, mir u mjesta  svog boravka, napomenuo je fra Stipo,  koji je u propovijedi pozvao nazočne da otvore oči, skinu tamne naočale i nakon mise komentiraju samo ono što su slušali i čuli u današnjim misnim čitanjima. Istaknuo je riječi evanđelja po Mateju da su kršćani sol i svjetlo svijeta. Sv. Rok je živo 32 godine (1295. – 1327.) Ozdravio je mnoge bolesnike od gube. Naše su gube: zavisti, zloće, mržnje, ogovaranja, ljubomore, zavisti, laganja. Fra Stipo je Kotor Varoš nazvao povijesnim i najljepšim draguljem svijeta, a ta ljepota i duhovnost utemeljene su na čvrstom pouzdanju u Boga od kojeg kotorvaroški Hrvati očekuju dobrotu, milosrđe i blagoslov. Ovo su najljepši dani koje je kotorvaroška dolina doživjela.
„Potičem i sebe i tebe da gajiš svoju kulturu, svoju ljepotu i zavičajnost, dobrotu i širokogrudnost i svoje milosrđe.  Nalazimo se u Godini milosrđa koja poziva na milosrđe. Molimo milosrđe i oproštenje. Neka vas sveti Rok blagoslovi i nagradi za dolazak ovdje iz Australije, Amerike i Kanade i Europe. Da naši i vaši dolasci ne budu uzaludni, svoju gubu, svoju bolest, svoju potištenost, razočaranost i uskogrudnost preporučimo zaštiti sv. Roka da bismo ozdravili i da u sredinama gdje boravimo, živimo ljepotu, dobrotu, milosrđe, praštanje, radost, te budemo sol i svjetlo svijeta“, rekao je fra Stipo Karajica.
Na kraju misnog slavlja fra Zoran je zahvalio volonterima i Podbrdcima koji su lijepo uredili Rokovo groblje. Kotor Varoš je ovih dana vrvio prognanim Kotorvarošanima. Fra Zoran se zahvalio i onima koji su pošto-poto htjeli da ništa od ovih slavlja ne uspije. Istaknuo je kako je ove godine proslava Gospojine i Rokova podignuta za jednu ljestvicu više. Pozvao je nazočne da početkom listopada dođu na izbore i glasuju po svojoj savjesti. „Vrata župnog ureda uvijek su vam otvorena. Mi smo vam na raspolaganju, zajedno s onim ljudima koji vam mogu pomoći. Rado dođite, jer ovdje ste svoji na svome.“ Fra Zoran se zahvalio na darovima za sve buduće građevinske, infrastrukturne i ostale projekte, za siromašne i Glasnik kotorvaroške doline te napomenuo kako on i fra Juro Tokalić ostaju tužni s vrlo malim  brojem kotorvaroških Hrvata. Naime,  prije Domovinskog rata župa Kotor Varoš imala  je oko 5.600 vjernika, Sokoline 1.800 i Vrbanjci 3.500. Danas u sve tri župe živi samo oko 250, uglavnom starijih osoba. Domovi i gospodarski objekti prognanih sablasno zjape prazni. Porušeni su, zapaljeni i devastirani. Mnogih sela više uopće nema kao i cijele župe Sokoline.
Kotor Varoš, 14. do 16. kolovoza 2016.                                   Stipo Marčinković
 
 
 
 
 
 
 
  Povratak