DANI KOTORVAROŠKIH HRVATA

Kako smo proslavili Gospojinu i Rokovo

Za blagdane Uznesenja Blažene Djevice Marije i sv. Roka u Kotor Varoš u BiH i ove godine su iz cijeloga svijeta došle tisuće prognanih i raseljenih kotorvaroških Hrvata. Stigli su i brojni hodočasnici banjolučkog i jajačko-pougarskog kraja i članovi KUD-a Pougarje iz Daruvara. Iz više od šezdeset kilometara udaljenog Podmilačja, preko planine Ranča, dubokog kanjona rijeke Ugar i sjevernih obronaka planine Vlašić, pješke je došlo više od stotinu i dvadeset mladih koje je predvodio podmilački župni vikar fra Vinko Jelušić. Križ na čelu kolone nosio je invalid bez noge Ivo Jelica.

Misu uočnicu 14. kolovoza u župi Sokoline, uz župnika fra Marka Bandala, predvodio je vlč. Slave Grgić, ravnatelj Katoličkog školskog centra u Bihaću, a propovijedao je vlč. Jako Grgić. Jutarnje blagdansko euharistijsko slavlje predvodio je kotorvaroški župnik fra Anto Šimunović, a pučko dr. fra Ivan Šarčević, profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu i urednik Svjetla riječi. Koncelebriralo je desetak kotorvaroških svećenika i sudjelovalo mnoštvo Gospinih štovatelja.

«Marija je jedinstven primjer žene vjere, žene nade i žene ljubavi. Ona u svom Veliča duša moja Gospodina svjedoči da Bog nije na strani moćnih, bogatih i oholih i da nije ni slijep ni gluh za nevolje malenih, potlačenih i siromašnih». Prva oznaka Marijine veličine i prva oznaka čovjeka vjernika je vjera da Bog nije zaboravio nevolje svoga naroda, da Bog nikada, baš nikada ne zaboravlja malene i neznatne; Bog ne zaboravlja siromašna i pusta mjesta ovoga svijeta. Bog je na strani slabih, ali strpljivo čeka, jer je njegova riječ zadnja. Marija u svom pohvalnom himnu svjedoči da Bog kad-tad skida s prijestolja i tronova uznosite i ohole, da osiromašuje bogate. Bog gladne napunja dobrima, a bogate otpušta prazne. Bog je, kaže Marija, obećao ocima našim da će biti uz njih i bio je. Zašto sumnjamo da će biti i uz nas ? Marija je i žena nade, ufanja. Ona naviješta padanje svih tronova, a mi pomislimo kako su neke stvari vječne. Po Mariji budućnost nije prepuštena samovolji ljudi, samovolji jadnika koji su uništavali i ljude i imanja i koji su mislili da će tako samovoljno upravljati budućnošću i svojom i drugih. To Bog ne dopušta. Marija je sigurna da povijest nije u rukama zlih ljudi. Po Mariji Bog je blagoslov za zlostavljane, za sve podčinjene, za sve koji su umorni, ožalošćeni i koji i dalje nemaju krova nad glavom, koji su gladni kruha i pravde. Danas nam je potrebna prava nada, nada iz budućnosti, nada koja dolazi iz svijesti da ćemo jednog dana stati pred Božje lice. Vrijeme je da svoju budućnost gradimo s Bogom, a ne sa svojom ohološću ili sa strahom. U povijesti su se mijenjali zemljopisi i demografske slike. Povijest pokazuje da nijedno zlo ne traje zauvijek. Od snage pojedinca i njegove vjere, njegove nade u Boga, stvara se život. Pokušajmo ne biti mali ljudi i veliki jadnici, nego neznatni službenici i službenice koji vjeruju u Božju snagu», rekao je prof. Šarčević.

Misu uočnicu na Rokovu groblju predvodio je fra Mišo Sirovina, župni vikar u Vitezu, koji je u propovijedi istaknuo veliku ljubav iseljenih Kotorvarošana prema svome zavičaju. Možda nema ni jednog kraja u kojemu je u tolikoj mjeri ljubav nadvladala mržnju. Prognani Hrvati odavde su morali otići s najlonskim vrećicama, a vraćaju se s Mercedesima. Za to trebaju biti Bogu zahvalni. I baš sada trebaju se čuvati samodostatnosti, sebičnosti i mržnje. Sad je potrebno razumijevanje, obzir, jedinstvo, zajedništvo, snaga, ljubav i uvažavanje. Kotorvaroški Hrvati trebaju biti ponosni na svoj životni križni put, rekao je propovjednik.

Na početku misnog slavlja mladi hodočasnici iz Podmilačja predali su Kotorvarošanima križ koji su nosili da bi ga oni sljedeće godine mogli donijeti u Podmilačje sv. Ivi. Predali su im i Ruku prijateljstva od drveta, koju je u prirodi našao i svojom rukom obradio Ivo Saraf iz Bungrovine kod Jajca.

Na sam blagdan Sv. Roka, 16. kolovoza, jutarnje euharistijsko slavlje na Rokovu groblju predvodio je fra Marko Bandalo, a pučko, uz koncelebraciju petnaestak svećenika Kotorvarošana i sudjelovanje više tisuća vjernika, dr. fra Ivan Šarčević.

Fra Ivan je u propovijedi, uz ostalo, govorio i o odbačenosti i nezahvalnosti koju je sv. Rok doživio nakon svih tjelesnih djela milosrđa koje je učinio drugima. « U ovom kraju i entitetu, koji se želi proglasiti samo srpskim, neki ljudi nisu dobro došli. Valja to prihvatiti i mijenjati. Nasuprot onima koji utjeruju društvenu smrt, potrebna je vjera u Boga. Možda nas neće hraniti i naše rane lizati pas, kao što je i starozavjetnom sv. Iliji gavran donosio hranu, ali će se sigurno naći ljudi kojima vlastita dobrota i vjera u Boga ne će dopustiti da ostanu hladni, već će nas pohoditi u našoj nevolji i samoći, u našem progonstvu. Ima, ima ljudi koji u svakom narodu čine dobro. Čuvajmo se kolektivnih osuda. Svi imamo iskustvo toga. Budimo pojedinci dobra, ljudi koji će smanjivati strah i mržnju i odlučivati se za dobro poput sv. Roka koji je od svojih proglašen sumnjivcem i špijunom, te bio prognan, odležao u zatvoru pet godina i umro od kuge u nerazumijevanju i nezahvalnosti, a ipak ostao čovjekom. Bitka s nerazumijevanjem, neshvaćanjem i nezahvalnošću je zadnja bitka koju čovjek vodi na zemlji. To je bitka da ni tada ne zamrzimo ljude, nego da ih volimo«, rekao je fra Ivan Šarčević.

Na kraju misnog slavlja župnik fra Anto Šimunović predao je zahvalnicu podmilačkom župniku fra Zoranu Mandiću za vitraj sv. Ive u kapelici na Rokovu groblju. Zahvalnicu su primili i mladi hodočasnici iz Podmilačja. Župnik Šimunović zahvalio se dopredsjedniku RS Emilu Vlajkiju i predstojniku njegova ureda gospodinu Željku Matiću što su pomogli asfaltiranje 600 metara puta do Rokova groblja, a Elektrokrajini iz Banje Luke i udruzi «Sv. Rok« za dovođenje struje do groblja. Osobito se zahvalio svim raseljenim Kotorvarošanima za njihovu nesebičnu pomoć u obnovi srušenih ili razrušenih župnih crkava, crkvica, župnih kuća, grobalja po selima i samog Rokova groblja.

Prije pučke mise, dok su članovi FRAM-e iz Podmilačja molili krunicu, Milka Barišić iz Doribabe kod Jajca i njena sestra Smilja Pavlović predale su župniku fra Anti Šimunoviću drvenu maketu srušene crkve sv. Ive u Podmilačju, rad Stipana Barišića.

U euharistijskom slavlju sudjelovala je konzulica R. Hrvatske u Banjoj Luci gospođa Dunja Jevak, Ilija Marić, potpredsjednik Skupštine općine Kotor Varoš, Željko Matić voditelj ureda dopredsjednika Republike Srpske Emila Vlajkija i Ivica Nikolić gradonačelnik Kutjeva rođen u Kotor Varošu. Nakon misnog slavlja pridružila im se i predsjednica Skupštine općine Kotor Varoš Enisa Božičković. Izvanliturgijski organizator slavlja bila je Udruga sv. Rok, a sudjelovali su i predstavnici Udruge kotorvaroško Novo selo, Naša nada i Udruge kotorvaroških Hrvata iz Klinča Sela kod Zagreba. Ove godine u slavlju nije sudjelovala Udruga raseljenih Kotorvarošana iz Kaptola kod Požege.

Na prigodnom noćnom malonogometnom turniru 13. kolovoza sudjelovalo je dvanaest ekipa. Pobijedila je ekipa Grgići iz Zabrđa. Sutradan su odigrane prijateljske utakmice između mladih i mladih i starih i starih kotorvaroške Mladosti i Elektrobosne iz Jajca. Na blagdanskom malonogometnom turniru u Podbrđu sudjelovalo je sedam ekipa. Pobijedila je najmlađa ekipa zvana Hidroizolacija Lukić iz Podbrđa.

Prije rata u Kotor Varošu bilo je 1800 hrvatskih obiteljskih kuća. Od toga je srušeno njih 1200, dvije trećine. U tri katoličke župe (Kotor Varoš, Sokoline i Vrbanjci) živjelo je oko 11. 000 Hrvata. Sada ih je samo oko tri stotine i to uglavnom starijih. Brojna hrvatska sela više ne postoje kao i cijela župa Sokoline. Na nekadašnjoj Svinjari, u srcu kotorvaroške župe, u središtu predratnih skoro stoposto hrvatskih katoličkih sela Zabrđa, Podbrđa i Šibova na osnovnoj školi ćiriličnim slovima od pola metra piše Sveti Sava Zabrđe. Tu je ove godine počela izgradnja pravoslavne crkve pod imenom Hram Svetog Velemučenika kneza Lazara i s porukom Izgrađujući hramove Svetim precima se odužujemo, a potomke zadužujemo. Prometni znakovi u Kotor Varošu ispisani su ćirilicom. Ipak, svojim masovnim dolaskom u Kotor Varoš za Gospojinu i Rokovo prognani kotorvaroški Hrvati pokazuju kako vole svoj zavičaj i da se žele vratiti u njega. Govori se čak i o njihovim sve učestalijim povratcima. Za takve povratke potrebna je što veća materijalna i politička potpora.

Stipo Marčinković


  Povratak