Kotorvaroška Dolina

Pedeseta obljetnica braka

Datum: 19.1.2016.


Ilko i Ruža Marčinković


U Klinča Selima kod Zagreba na Silvestrovo, 31. prosinca 2015.godine, Ilko i Ruža Marčinković su sa svojom djecom, unučadima, zetovima, prijateljima i brojnim Kotorvarošanima proslavili  pedesetu obljetnicu svoga sretnog i plodonosnog braka. Djeca i ostali spomenuti pripremili su im jubilejsko slavlje u njihovoj kući, a da oni to nisu znali do zadnjeg trena. Dok su na Silvestrovo bili u Brezovici kod kćeri Anđe, sin Ivica navečer ih je pozvao da dođu kući jer ih, navodno, čekaju „prijatelji i gosti.“ Kad su došli, iznenadili su se. Tad je počelo  slavlje i čestitanje, uzdasi, suze radosnice, božićne i druge pjesme, vatromet. Svi su krenuli prema kapelici sv. Ane, gdje su „mladenci“ pred rođakom fra Stipom Marčinkovićem, koji je u Klinča Selima više dana  blagoslivljao obitelji, obnovili svoja bračna obećanja. Nakon pjesme „Narodi nam se Kralj nebeski“ vratili su se u obiteljsku kuću gdje je uslijedila svečana večera pod kojom je sin Ivica za svoje roditelje rekao:„ Bog ih je stvorio jedno za drugo. Bog ih je spojio da budu naši roditelji, baka i dido, svekar i svekrva, punac i punica. Stvorio ih je da budu naši. Niti jedno niti drugo nisu imali lako djetinjstvo; puno se radilo, kopalo, čuvala se stoka. Nisu imali toliko materijalnoga kao mi, dok smo bili djeca, ili još više, naša djeca, njihovi unuci. Ali, nisu znali za bolje, nisu znali za ljepše. Bili su zadovoljni i sretni i s tim. I tako, dok su odrastali u toj skromnosti, trebalo je nešto i naučiti. Ruža je krenula u Bilice na tečaj da nauči pisati momcima pisma, a Ilko je išao u normalnu školu. I po svim pričama koje ja pamtim tu su počele frcati prve iskre. Ilko je ugledao najljepšu curu u okolici. Ruža ga nije baš previše doživljavala. Kako je znala reći: 'Bio je mal', d'jete je on bio još'. Ali Ilko nije odustajao. Taj 'mali', to 'd'jete' postalo je pravi momak i krenuo na prelo kroz sela. Zaustavio se u Kostrešima. Znao je da je tu njegov cilj. Jer, kod Ivića Franjića bila je njegova ljubav. Iako jako mlad, sa svojih sedamnaest godina znao je valjda, a tome smo i danas svi mi svjedoci - da je Ruža ljubav njegova života. Nije ni ona imala ništa protiv. Kad smo ju znali upitati zašto je izabrala baš Ilku rekla bi: 'Znao je pričat', nije bio neki mulac'. I osvojio ju je .Odlučili su se na brak, on sa svojih sedamnaest godina, a ona punoljetna, čak tri mjeseca. Požurio se momak da se oženi. Tako nije mogao da pričeka dva mjeseca do punoljetnosti, nego je 12. siječnja 1966. godine oženio svoju ljubav. Dvoje mladih krenulo je na najteži put života. Život udvoje, u vrijeme kada nije bilo medenog mjeseca, kada nije bilo eura, skupih poklona, zajedničkih putovanja i šopinga. Nije bilo ljetovanja, zimovanja. Bilo je puno teže i nimalo lako. Njihov brak je ubrzo urodio plodom. Rodila su im se dva sina blizanca i tu kreće njihov najteži put. Ostali su bez svojih sinova, ostali su i bez trećeg i bez četvrtog djeteta i ovdje neću ulaziti u detalje, jer, samo dok ovo spomenem, dovoljno je teško. Smrt djece je dovoljan dokaz da su patili i da im je srce bilo slomljeno. Uz to su se nizali i mnogi drugi križevi i problemi, ali oni su ih nosili i uhvatili se u koštac s njima. To su jedino mogli uz vjeru, čvrstu vjeru u Boga. Tako se Ruža zavjetovala sv. Ivi kad je bila trudna sa svojim petim djetetom i molila da joj ostane živo. Tako i bi. 5. siječnja 1973. godine rodila im se Svjetlana. Prvo svjetlo koje ih je obasjalo. Ostala je živa i zdrava. I njihovoj sreći nije bilo kraja. Ubrzo zatim 26. rujna 1974. godine rodila se Ana, babino ime, a tatina maza. Direktorica, kako bi Ilko rekao. Nakon Aninog rođenja počeli su graditi svoje prvo i vlastito gn'jezdo, našu obiteljsku kuću u Bilicama. Napravili su ju i tada im se 29. siječnja 1977. rodila Mara. Isto babino ime. Kao d'jete šutljiva. Mislili oni svi da će biti neki ćato, ali nije ni daleko od toga. 8. srpnja 1979. rodila se Anđa, prava Marčinkovićka, najsličnija tati, naš ratnik, ponekad i protivnik. Veliki mamin i tatin radnik. 2. listopada 1982. rodio sam se ja,miljenik, sin jedinac, maza, jedini brat. Tatina ostvarena želja. Tako, nakon nas petero, život našim roditeljima kreće nabolje, izgleda ljepše i veselije. Moje sestre i ja pamtimo samo lijepe trenutke, brak naših roditelja pamtimo samo po lijepim stvarima. Pamtimo svu ljubav koju su nam poklonili. I zadnji zalogaj iz usta bi bio upućen nama. Uvijek bi se veselili tati kada dolazi s puta i dočekali ga raširenih ruku.
Naši roditelji su pored svega i svih problema, pored porušene kuće i neimaštine ostali na nogama. Čvrsto su stajali uz nas i bili nam oslonac i zaštita. Vječiti prijatelji i najbolji roditelji. Oni su i danas, evo, s nama. Slave svoj zlatni pir. Sretni smo što su živi, što smo im omogućili ovo iznenađenje večeras.
Dragi naši roditelji, ovo je samo mali dio zahvale naspram onoga što ste vi nama dali. Ljubav koju ste nam dali vratit ćemo vam ljubavlju mi i vaših, još malo pa jedanaestero unučadi. Hvala vam od srca na svemu. Puno vas volimo svi: mi Marčinkovići i obitelji zetova: Puškarići, Kamenjaševići, Maljkovići i Hrkači,“ zaključno je istaknuo sin Ivica
Ruža se rodila u Kostrešima 4. rujna 1947. godine od Ivića i Ane Franjić, a Ilko se rodio19. ožujka 1948. godine u Zapatkama kod Bilica od oca Filipa i majke Mare. Radni vijek proveo je u Zagrebu, Rijeci i Austriji. Umirovljen je 2008. godine. Ruža je bila majka i domaćica. Uoči blagdana sv. Ive, 23. lipnja 1992. godine doživjela je srpski napad i uništenje Bilica te pogibiju trinaest mladih nedužnih ljudi, od kojih su šestorica, zanimljivo je, imala ime Ivo. Potom je Ruža skoro jedina  ostala u uništenim Bilicama s četvero mlade djece, proživljavajući preteške patnje i nevolje, sve do 17. listopada, kada su i Bilice ostale potpuno puste i prazne, i to sve do danas, a Ružu i njenu djecu Srbi su utrpali u jedan od četrdesetak prepunih autobusa koji su Hrvate i muslimane odvukli u progonstvo prema Travniku. Ruža se s djecom kratko vrijeme zadržala u Vitezu, odakle je otišla kod svoje sestre u Zdenčinu kod Zagreba. Ilko i Ruža su u Klinča Selima napravili obiteljsku kuću u koju su se uselili 1995. godine. Kćeri su im se udale, a sin Ivica se oženio.
Ilki i Ruži čestitamo pedesetu obljetnicu sretnog i plodonosnog braka. Hvala i njima i njihovoj djeci za njihovu istinsku i čvrstu vjeru i istu takvu odanost svojoj domovini, svom narodu i svom zavičaju, Kotor Varošu i Bilicama. Neka im svima sve bude s Božjim blagoslovom!
       Stipo Marčinković

  Povratak

Izdvojeno

GLASNIK BROJ 130.

DOGAĐANJA U ŽUPI

Datum: 31.5.2022. Pregledaj PDF

GLASNIK BROJ 129.

Čestit i blagoslovljen Božić i sretna Nova 2022. godina

Datum: 26.1.2022. Pregledaj PDF

Anketa

Što očekuješ od Crkve?

Slika tjedna

facebook_1662637827229_6973608489301647987