Dragi (mladi) Kotorvarošani!
Datum: 20.8.2013.
„Ovdje sam postao, ovdje ću nestati. Ovdje sam ugledao nebeski beskraj i pučinu na kojoj mi se oko odmara, i ovo ne bih zamijenio ni za jedan kraj na svijetu. Ljepših možda ima, dražih nigdje...“ (Meša Selimović)
...ovaj citat poznatog bosanskog književnika možda najbolje opisuje namjeru mog projekta i rada u rodnom kraju Kotor Varoš. Prošle godine smo počeli sa malom grupom obilazeći sela rodnog kraja, radeći i družeći se. Mnogo toga smo tada postigli, ali ove godine još više.
Zahvaljujući Jajčanima Suzani Jeličić, Ivani Čavki, Josipu Šimunović, Josipi i Ani Mariji Poplašen, s kojima sam tokom moje godine volontiranja u kraljevskom gradu radio i proveo mnogo vremena, te Kotorvarošanima Goranu Antunoviću, Petru Veriću, Mariji Vilus i Josipi Grgić imali smo mogućnost da učinimo i postignemo što više za dobrobit rodnog kraja, te da budemo potpora našim ujacima unatoč velikom valu Kotorvarošana koji dolaze obići rodni kraj za vrijeme Gospojine i Rokova.
Ove godine smo čistili župnu crkvu u Kotor Varošu, dvorište ispred i iza župnog ureda te sam župni ured; očistili smo crkvu i župnu kuću na Sokolinama te smo kosili dvorište oko tamošnje crkve; svirali i pjevali smo na glavnim misama; očistili smo put do Sokolina za hodočasnike iz Jajca i Kotor Varoša, te smo dva dana obilazili jednu stariju i nemoćnu ženu koja živi u Kotoru (zbog začepljenog dimnjaka su joj zidovi u dvije sobe bili potpuno crni).
Možda izgleda kao da smo imali mnogo posla, ali vjerujte nam, nimalo nam to nije smetalo niti nam je bilo teško raditi. Iako su noći bile kratke zbog zajedničkog druženja (pjevanje uz zvukove gitare), dani su nam bili puni veselja i radosti jer smo zajedno radili i obilazili rodni kraj. Zajedno smo uz pomoć naših župnika fra Ante i fra Marka te sestre Margarete Vilus i Viktoriji Barišić postigli sve što je župi i ljudima koji u njoj žive bilo potrebno. Također smo imali namjeru da Kotorvarošanima tokom tih dana bude što ljepši boravak u rodnom kraju.
Nažalost, ni ove godine nam se nisu priključili mnogi Kotorvarošani. Znam da početak našeg projekta volontiranja ne paše svima (vjerojatno je za mnoge to prerano doći), znam da mnogi imaju drugih obaveza...ali pitam se, šta raditi kod kuće u slučaju da sam u Kotor Varošu? Šta bih ja kao mladi Kotorvarošanin mogao raditi za rodni kraj iz kojeg vučem korjene, šta bih mogao uraditi za druge i nemoćne osobe koji žive u njemu?
Nadam se, kao i prošle godine, da će broj naših Kotorvarošana u našem projektu dogodine biti barem malo veći. Nadam se da će se u njima buditi svijest da je ovo naš kraj, da je ovaj projekt volontiranja koji smo prošle godine pokrenuli, jedinstvena i lijepa prilka upoznati Kotor Varoš uz (ne)poznato društvo, uz radost i veselje. Vjerujte nam da se nećete pokajati.
Usput se želim zahvaliti i svim Kotorvarošanima koji su nam dali materijalnu i finacijsku podršku. Hvala im puno što cijene naš rad i što vide da nije uzalud. Hvala im što uz njihovu podršku pokazuju da žele da se u našem rodnom kraju dešava nešto, i to počevši od mladih Kotorvarošana...
Šta još reći dragi Kotorvarošani? Hvala Bogu dragom što nam je dao snage i volje za ovaj projekt, što nam je dao lijepog vremena, dobro društvo, predivan kraj...i sjetite se one od Meše Selimovića. Dogodine ponovo...
Mateo Topalović (Ćilin unuk)
P.S.: Tko želi više saznati o našem radu u rodnom kraju, tko želi vidjeti što smo sve postigli i uradili, neka posjeti naš fb-profil Mladi Kotorvarošani...
Povratak