Kotorvaroška Dolina

OBILJEŽENA 20. OBLJETNICA

Datum: 9.10.2012.


Prije rata župa Kotor Varoš imala je 5. 600 vjernika, Sokoline 1.800 i Vrbanjci 3.500.Danas u sve tri župe nema ni 250 vjernika.

« Razdoblje od lipnja do listopada 1992. godine za Hrvate kotorvaroške doline je prevažno i nezaboravno. Mnogi su u tom razdoblju dali ono najvrednije –
svoje živote…Naša trajna obveza prema njima, a i obveza budućih naraštaja, jest sjećati ih se s velikom zahvalnošću i pijetetom.

Ove je godine dvadeseta obljetnica srpske agresije na Hrvate i vjernike župa kotorvaroške doline…Prigoda je tu obljetnicu zajednički obilježiti u Kotor Varošu, u subotu 6. listopada ove godine, slavljem svete mise za sve poginule, umrle i nestale hrvatske branitelje II. svjetskog rata i poraća ( 557 ) i Domovinskog rata ( 170 ), te blagoslovom Gospina kipa i otvaranjem spomen-obilježja stradalnicima obaju ratova…»

S ovim proglasom tri kotorvaroške župe: Rođenja BDM – Kotor Varoš, Uznesenja BDM – Sokoline, Sv. Franje – Vrbanjci i zavičajne udruge kotorvaroških Hrvata pozvale su kotorvaroške Hrvate na obilježavanje 20. obljetnice stradanja i progona Hrvata kotorvaroške doline. Na čelu organizacijskog odbora, u kojemu je bio i dopredsjednik Skupštine općine Kotor Varoš Ilija Marić, bio je fra Stipo Karajica, župni vikar u Sesvetskoj Sopnici u Zagrebu.

I doista, brojni Kotorvarošani, koji su 1992. godine bili skoro svi prognani, a njihove crkve, domovi i gospodarski objekti srušeni, zapaljeni i uništeni, okupili su se kod Križa iz 1911. godine u Kotorišću. Fra Marko Kovačić predmolio je za kotorvaroške mučenike i žrtve, a sestra Slavomira Andrijević započinjala je pjesme « Kad mi zemlja tijelo primi…« i « O, Isuse, daj da pjevam, muku Tvoju suze lijevam…» Potom je župnik fra Anto Šimunović rekao okupljenima: «Došli smo se pomoliti za sve hrvatske žrtve iz kotorvaroškog kraja, došli smo kod Križa jer križ je znak i stvarnost patnje i žrtve, ali s Kristom i znak pobjede nad zlom i smrću. Put križa koji ćemo moliti je put kojim su hodili i danas hode Hrvati kotorvaroškog kraja. Nije slučajno da je nekoliko stotina metara od ovog križa bilo i jedno od najvećih stratišta za Hrvate na kraju Drugog svjetskog rata (1945.). Samo u jednoj noći hladnim oružjem ( krampom, nožem, bajunetom …) ubijeno ih je preko dvije stotine. Svjedoci pričaju kako su se jauci zarobljenih Hrvata čuli tri dana i tri noći. Tada započeta tragedija i kalvarija kotorvaroških Hrvata još uvijek traje. » Župnik Šimunović pozvao je okupljene da križni put mole s dubokom vjerom, dostojanstvom i poštovanjem koje naši mučenici i žrtve zaslužuju i da nitko ne odgovara na moguće provokacije. Pripadnici policijskih snaga pobrinuli su se da povorka križnog puta neometano prođe kroz Kotorišće i Kotor Varoš.Veliki drveni križ, kojeg je izradio Marjan Miškić iz sela Orahove, naizmenice su nosile tri grupe Kotorvarošana. Od Križa do hotela « Sv. Petar « nosili su Mato Marković, Stipo Topalović, Ivo Zeba Rus i Anto Jularđžija Kačar, od hotela do Stanice milicije Jozo Petrušuć, Tomo Antunović, Ilija Petrović, Niko Kovačić Jozanov i Ivica Mandić, a od Stanice milicije do oltara u župnoj crkvi i nakon mise do spomen-obilježja Ivica Nikić Mitar, Stipo Marčinković Čorni, Marjan Miškić i Nedeljko Marić Neđo. Nakon križnog puta Milorad Bandalo je u župnoj crkvi Male Gospe pročitao Pjesmu povratnika ( Ps. 126 ) a potom je banjalučki biskup dr. Franjo Komarica predvodio koncelebrirano euharistijsko slavlje sa svojim tajnikom Antom Vidovićem iz Livna i s jedanaest kotorvaroških svećenika ( fra Marko Kovačić, fra Stipo Marčinković, fra Anto Šimunović, fra Marko Bandalo, fra Stipo Karajica, fra Pero Karajica, fra Zoran Mandić, fra Vinko Marković, vlč. Anto Ivić, Slavo Grgić, a u vrijme mise stigao je i vlč. Ilija Piličić ). U misnom slavlju sudjelovale su i redovnice Kotorvarošanke Margareta Vilus, Slavomira Andrijević, Loreta Vilus i Donata Čolić. Liturgijsko pjevanje animirao je fra Vinko Jelušić, župni i samostanski vikar u Jajcu.

Biskup Komarica istaknuo je u propovijedi kako je neželjeni rat, kako Drugi svjetski tako i Domovinski, prouzročio izuzetno velike i nepopravljive gubitke za Banjalučku biskupiju i cijelu Katoličku Crkvu u BiH. Jedna od osobito važnih i svetih zadaća Crkve je molitveno sjećanje na pokojne, osobito na žrtve rata i nasilja. Naša nacionalna i crkvena povijest prepune su takvih žrtava. Sjećanje na žrtve je nužno. Blaženi papa Ivan Pavao II. dao je nama, čalanovima Katoličke Crkve, u zadatak da sačuvamo trajan spomen svojim mučenicima i svim nevinim žrtvama totalitarnih, duboko nehumanih ražima prošlog stoljeća. I biskup Komarica smatrao je svojom dužnošću poslušati i te papine poticaje, pa je naveo što je sve na tom planu učinio. Napomenuo je da nema gotovo ni jedne župe u njegovoj biskupiji u kojoj nije stradao određeni broj župljana, u nekim župama i više stotina. Među prvima po broju stradalih je kotorvaroška župa.

Kod prinošenja darova Ivica Marković Buljan prinio je Knjigu popisa svih 727 mučenika i žrtava kotorvaroških Hrvata obaju ratova, Pile Miškić križ kao simbol njihovih povijesnih muka, trpljenja i spasenja, Ilija Pranjković Miko putnu torbu koju su Kotorvarošani često koristili odlazeći trbuhom za kruhom, dječak Josip Jakić
kip Gospe Žalosne - Majke Kotorvarošanke koja je simbol hrabrih kotorvaroških žena i majki i čuvarica ognjišta, obitelji i djece, Mara Marić pogaču koja je simbol naše poniznosti i jednostavnosti i koje po nastojanjima naših majki i u najtežim vremenima nije nedostajalo, te Ivanka Ivić u ime raseljenih Kotorvarošana iz Slavonije košaru kukuruza, grožđa i vina u kojima je sadržana ljudska muka, rad, znoj i borba za opstanak na ovom svijetu.

Na kraju misnog slavlja vlč. Slavo Grgić, ravnatelj Katoličkog školskog centra u Bihaću, pročitao je pjesmu « Osmjeh im nisam dao « od učenika 11.razreda Stjepana Buljana iz Krka. Potom su se sudionici okupili ispred župne Crkve, kod spomen-obilježja na kojemu su ispisana imena svih 727 mučenika i žrtava i nad kojim raširenih ruku bdije Gospa Žalosna-Majka Kotorvarošanka, djelo akademskog kipara iz Zagreba Ante Jurkića. Gospin kip od siluminiuma ( vrsta aluminija ) izliven je u Ljevaonici umjetnina Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu.

Prof. dr. Ivo Pranjković, predstavnik kotorvaroških Hrvata, izložio je letimičan pregled najvažnijih povijesnih zbivanja na kotorvaroškom području, a dijelom i u cijeloj Bosni i Hercegovini od 12. stoljeća do današnjih dana. Vlč. Anto Ivić, župnik župe Sopje kod Virovitice, pročitao je imena i prezimena 727 mučenika i žrtava kotorvaroških Hrvata.
Potom je govorio zapovjednik I. kotorvaroške bojne i predsjednik veterana rata Kotor Varoša brigadir HV-a i pukovnik HVO-a Zoran Piličić.

U ime kotorvaroških Hrvata veliku svijeću s hrvatskim grbom prinjeli su i upalili Marija Miškić i Neven Marković, a vjenac su položili Viktor Grgić, Katica Dragulljić, Manda Jelušić i Ivica Grgić Grga.

Vijenac u ime Generalnog konzulata RH u Banjoj Luci položila je generalna konzulica Dunja Jevak, u ime člana Predsjedništva BiH Željka Komšića savjetnik Mato Zeko, u ime HDZ-a RH i udruge hrvatskih branitelja R. Hrvatske, BiH i dijaspore Zavjet iz Zagreba zamjenik predsjednika Karamarka dr. Drago Prgomet te brigadir Ivan Rašić i pukovnici Franjo i Mijo Crnoja, u ime grada Kutjeva i Kotorvarošana iz Kutjeva gradonačelnik Ivica Nikolić i vjeroučitelj Pile Miškić, u ime pet udruga Domovinskog rata iz Jajca - 13. rujna, dragovoljaca i veterana, vojnih invalida, obitelji poginulih i nestalih i Zavičajnog kluba u Zagrebu - pukovnik Ivo Šimunović, bojnici Anto Lukić i Darko Samađžić te Dragan Bungić i Anto Šimunović, a u ime KUD-a i Udruge raseljenih kotorvaroških Hrvata iz Velike Ivanka Ivić, Ivan Manović i Marko Jakovljević. Predstojnicu Državnog ureda za Hrvate izvan RH Dariju Krstičević predstavljao je Kotorvarošanin Ivan Zeba iz MVEP-a.

Nakon polaganja vjenaca nazočnima se obratila Marina Pendeš, zamjenica ministra obrane BiH, a potom je govorio predsjednik organizacijskog odbora fra Stipo Karajica.

Kip Gospe žalosne – Kotorvaroške žene otkrili su autor Anto Jurkić, Dunja Jevak, Ivica Nikolić i ing. arh. i akademik Marko Mušić iz Ljubljane, projektant spomen-obilježja koje su izgradili i izradili građevinska poduzeća: Komotin iz Jajca i Marbo-Stone d.o.o./Duno-Lit/Kiseljak. Gospin kip i cijelo spomen-obilježje blagoslovio je biskup dr. Franjo Komarica i zapjevao uskrsnu himnu « Kraljice neba raduj se!»

Nakon zajedničkog objeda, kojeg su pripremili župnici fra Anto Šimunović i fra Marko Bandalo, Kotorvarošani su se uputili prema Bašćinskoj spomen-špilji, prema mjestu svoga odlaska u progonstvo 17. listopada 1992.godine, ali i prema mjestu svoje nade u povratak. Svoje potresno svjedočanstvo o odlasku Hrvata i Muslimana u progonstvo pročitala je katehistica u Požegi Ljubica Maljur, a Augustin Jelušić pročitao je spomenutu pjesmu « Osmjeh im nisam dao.» Spomen-špilju i u njoj kip Gospe s Djetetom Isusom, rad akademskog kipara iz Viteza Dejana Pranjkovića, nakon krunice, Gospinih litanija i drugih molitava blagoslovio je biskup Komarica zapjevavši potom i nekoliko Gospinih pjesama. Inicijatori gradnje špilje su braća Mato, Željko i Zvonko Pranjković Ilije, zvanog Tunja, Stipo, Jozo i Ilija Vidić Ivice, zvanog Ripa te Mijo i Josip Vidić Vida, također zvanog Ripa.

Pri kraju spomen-dana u župi Sokoline, u kojoj više nitko ne živi, župnik fra Marko Bandalo molio je s tridesetak osoba za povratak izbjeglih i prognanih, napominjući kako je prije rata župa Kotor Varoš imala 5.600 vjernika, Skoline 1.800 i Vrbanjci 3.500. A sada u sve tri župe, nažalost, nema ni 250 vjernika.

Odlazak Hrvata i Muslimana u progonstvo rođena Bašćinka Ljubica Maljur je kao djevojčica svojim očima gledala i ovako opisala:

«17. listopada 1992. Dan kada se u našem Kotor Varošu zamračilo Sunce. Veliki petak naroda ovog kraja! Ovim putem toga je listopadskog dana prolazila rijeka ljudi: Muslimana i Hrvata, starih i mladih, zdravih i bolesnih…Svi u nevjerici: Zar je dovršeno?! Može li te bilo tko istjerati s ognjišta, jer si nepoželjan, jer nisi skrojen po njegovim mjerilima?!
I moja su dva brata bila u toj koloni…moji susjedi, rodbina, prijatelji…mnoga poznata lica. Čekali su ih spremni autobusi. Njih preko trideset …netko se «pobrinuo» da svi stanu. Neki od nas ostadoše misleći da će se i oni brzo vratiti, a mi ćemo ih dočekati na pragovima svojih kuća.
A onda su prolazili dani, tjedni…nisu se vraćali…nikakvog glasa o njima. Gdje su? Jesu li živi? Agoniji nigdje kraja…Onda napokon stigla vijest - živi! Hvala Bogu i nebeskoj Majci koja ih je sačuvala!
No, nismo dočekali njihov povratak, nego i sami bili protjerani.
Prošlo je 20 godina, ali meni je to bilo jučer! Još uvijek vidim lica u suzama, nevjerici, još uvijek osjetim onu bol koja je taj dan učinila jednim od najtežih dana u mom životu…Ali vidim i raširene ruke Majke koja je vidjela i razumjela tu bol, jer je i sama bila izgnana daleko od svog doma. Majke koja je danas na poseban način s nama, raširenih ruku i otvorena srca. Srca koje ljubi i srca koje prašta, jer je imala najboljeg Učitelja, svoga Sina!
Opet smo ovdje, sa starim ranama, ali mirne savjesti, jer smo nepravdu radije podnosili nego je drugima nanosili. Iskusili smo križni put, iskusili smo patnju. Dogodilo se veliko zlo – ne ponovilo se! Život nas je naučio da se pobjeđuje jedino s Kristom i Marijom. Danas smo ovdje pred Marijinim kipom, združeni u moliltvi za sve poginule, prognane, nestale, ali i za one koji zlo učiniše.
S Marijom -Mi smo pobjednici!
Jer «tko sije u suzama,
žanje u pjesmi.» ( Ps. 126 )

Kotor Varoš, 6. listopada 2012.                                          Stipo Marčinković
  Povratak

Izdvojeno

Glasnik broj 120.

U ovom broju procitajte...

Datum: 3.8.2018. Pregledaj PDF

Glasnik broj 119.

Novi Glasnik vam donosi....

Datum: 17.4.2018. Pregledaj PDF

Anketa

Kako se ponašate za trajanja svete mise?

Slika tjedna

s-t